Danas je Badnji dan, što znači da je crveno slovo, da se
posti, da je Isusu (ili Hristu, više ne znam)
sutra rođendan, da bi trebalo da
sam svečano raspoložena i vesela al' s
merom.
@katarina će možda i najbolje shvatiti o čemu pričam, ali
pročitajte svi, ako vam ne bude dosadno, ili ako nije postalo čim ste videli
temu.
Sada je 11:08 AM.
U neka vremena, badnjak bi bio pred vratima, ili već unet u
kuću (ne zezam se, nikako to da shvatim, a gledala sam na televiziji najmanje
sto 'iljada puta, ne zato što me zanimalo, nego zato jer ni na jednom kanalu
nije bilo ništa drugo do "kako uneti badnjak i šta dalje raditi sa njim, u
sto lekcija") koja miriše na prženu ribu i pasulj kome takođe ne znam ime,
mada sam ga skuvala sinoć (neko ga zove tučeni, neko tučani, neko prebranac,
neko posni, a reč je o običnom "tetovcu", ispasiranom i pomešanim sa
dobro isprženim lukom, alevom paprikom i biberom).
U ista ta vremena, ja još ne bih ustala, ako bi Badnji dan
bio ujedno i neradni (nisu se oduvek on i Božić neradno slavili, ne, ne), jer
sam, u ta vremena (joj, ala sam dosadna s ovim vremenima!) bila strašna
spavalica.
Onda bi me keva budila i budila i probudila, i pratila me
k'o UDBA, da slučajno ne uzmem nešto mrsno, onako bunovna, a usput bi mi
najmanje četiri puta čestitala Badnji dan, k'o da sutra treba lično ja da se
rodim.
E sad, ako vam se čini da izvrgavam ruglu praznik, po meni
najveći, (mada, kad dođe Uskrs, odasvud čujem da je on najveći hrišćanski
praznik. Nikako mi nije jasno zbog čega. OK, jeste On vaskrsao, i jeste to čudo
i dokaz da je jedinstven, ali da se nije rodio, ne bi mogao ni to uraditi, tako
da ipak mislim da je Božić važniji) ne izvrgavam, života mi i današnjeg mi i
sutrašnjeg mi praznika.
Samo hoću da kažem da bih volela da imamo malo mere i ukusa
u onome što radimo i što nam se događa, bila reč o prazniku i radosti, bilo da
se radi o smrti, sahrani i žalosti.
Ovde već ne može da se izrekne univerzalna, potcenjivačka
konstatacija "srpska posla", jer ne verujem da postoji neko ko ne zna
da se na Zapadu (?) desetine miliona dolara potroše upravo na poklone povodom
Božića.
Čak i oni koji su preko godine relativno normalni, malo
polude i izgube meru. I kupuju, kupuju, kupuju... Kao da je reč o najavljenoj
kataklizmi, kao da "to nam je sad, i više nikad. Što ne potrošimo,
propade", kao da posle sedmog januara ne dolazi osmi, pa dvanaesti, pa
dvadesetčetvri pa tridesetprvi... Još kažu da je "najduži mesec u
godini." I "jebi ga, dve Nove godine i Božić, trebalo je sve to
izdržati!"
Sebe sam odavno urihtala, tako da bar sa pomenutom (sobom)
nemam problema. Ne ludijam i čvrsto držim dizgine, i januar mi je podjednako
dug kao i mart ili oktobar. Ali okolinu (tutumalje!) nisam uspela da
prevaspitam, ni pretnjama ni molbama. I dalje kupuju, i dalje troše, i dalje
bacaju pare, i dalje dobijam poklone, svejedno što sam im dvanaest hiljada puta
rekla da mi to ne treba, da ja neću njima ništa kupiti, da je besmisleno...
U neka davna vremena, moja sestra, udata tek dva meseca,
pozvala je moga muža i mene na večeru. Na Badnje veče. Tada još neosvešćena,
držala sam se pravila da se te večeri ne odlazi od kuće, da je to praznik koji
se slavi u krugu porodice. Ona je bila uporna, čak se i ljutnula "Pa i ja
sam ti neka porodica, valjda?!"
Dobro, 'ajde, i ti si mi neka porodica, doći ću.
I otišli smo, i za večeru je bila pršuta i vešalice i
punomasni sir i kajmak i ruska salata i krmenadle sa pečurkama i dve-tri torte,
sa kremom od jaja i butera i čokolade... i tako.
I ja sam to jela, i svi su to jeli, i rekli smo pa šta ako
se posti, greh ne ulazi na usta, a meni je sve što sam jela bilo isto, gorko i
otužno i bilo mi je loše, ali sam jela, da je ne uvredim, nju i njenog muža i
ostali narod koji je bio tu, te neke prijatelje, neke kumove... i ne sećam se
koga sve.
Podložna samodestrukciji, kakva jesam, i bezrezervno
verujući sebi kad je u pitanju predviđanje loših stvari koje će se dogoditi, a
koje nepogrešivo detektujem unapred, već kod sarme sa suvim mesom sam znala da
ću najebati te godine.
Ko što sam i najebala.
Sa glavom uvučenom u ramena, poluzatvorenih očiju, prolazila
sam, iz dana u dan, tristašezdesetčetiri dana, kroz tu godinu koju sam na
Badnji dan obilno zamastila, bez reči pritužbe i pitanja "Što baš meni,
šta sam ja Bogu zgrešila?"
Pošto svemu, srećom, dođe kraj, došao je i toj godini, i ja
sam sledeće Badnje veče provela u krugu dvočlane porodice, disciplinovano,
vernički jedući čips i smokve.
I sledeće godine sam najebala.
A i one posle nje.
Onda sam prestala da razmišljam da l' je nešto ispravno ili
nije, da l' je red ili nije, valja li se il' se ne valja.
Samo sam kao živela i negde na periferiji mozga evidentirala
"aha, opet Božić, znači dva Isusa, aha opet Nova godina, znači još jedan
početak, đa srpski, đa kineski, đa švapski", i više me stvarno nije bilo
briga ni šta jedem ni da l' se sme.
To, bogami, uopšte nije bio neki kratak period. O reakcijama
okoline neću danas, ipak je praznik. Samo, kao nagoveštaj moje Golgote, ovaj
primer:
Rođena majka me jednom prazničnom prilikom odvukla u ćošak i
u pola glasa pitala jesam li ja to promenila veru.
Odgovorila sam joj da nisam, a danas joj kažem: "Mama,
skuvala sam pasulj, ispržila ribu, napravila pitu sa višnjama i pitu sa
jabukama, posle ću da odem da kupim badnjak, ali ću ga večeras ubaciti u vatru,
jer ne mogu tri dana da se saplićem o njega i da vadim lišće iz papuča i kose.
Znam ja da ti je deda bio pop, i da ne treba da zaboravimo naše običaje i
korene, i da ako mi to ne radimo, nema ko drugi, al' i pored toga, ja i dalje
ne shvatam čemu sva ova tarapana i smaranje. I ovaj dan će proći, i sutrašnji
će proći, i sve će proći (ti bar znaš, s obzirom na to gde si). Što se, bre,
zamajavamo nepotrebnim stvarima, što nam neko od vas koji ste tamo ne kaže da
je to nevažno, da ni Bog ni Isus ni Hrist ni Sveti Petar ne daju pet para da l'
mi danas jedemo posno ili masno, da l' kokodačemo i nabadamo po kukuruzu ili
prosto verujemo da treba biti dobar kol'ko se može i živeti dok ti ne istekne
život, pomalo pokušavajući da ljude oko sebe, a i ostale, što manje povredimo i
ojadimo?"