Jeste me i odgajila i odškolovala i ovu kuću ne bi im’o da nije bilo nje i njenih para, ali ljudi – što je mnogo, mnogo je.
Kad sam pito Mirjanu da se uda za mene, prvo je bilo: Dećeš babu?“
„Na Floridu ću je! S nama, eto de ću je. Ovo je njena kuća, od njene dedovine i očevine je napravljena“, reko sam.
Mirjana nije tela da joj sedne u krilo i uzme slatko i vodu, na dan svadbe.
„Što nije tela? Pa ne bi je ja jebala“, pitala me baba uveče. Pogan jezik ima.
„Ko je jebe da joj sedam u krilo“, rekla je Mirjana kad smo legli.
Glava mi bila evo ovolka. Od muzike od dreke od pijanih od pucanja od jabuke od mladinog belila. Ruzmarin mi probio košulju i rakrvario mi grudi na dva mesta. Špenadla ona, što su mi zakačili ruzmarin šnjom.
„Bilo pa prošlo. Nisi tela i tačka. Spavaj sad, treba sutra raščistiti sav onaj lom“, reko sam pomirljivo, dok me vato san.
Ujutru, kad sam usto, baba je sedela ispred ugašenog televizora i jela grisine.
„Očiju ti, Vidoje, upalder taj televizor.“
„Što ga ti nupališ? Što jedeš grisine pobogu baba? Pored onolkog jela što nam ostalo od svadbe?“
„Numem dupalim. Upali da vidim je l spala Titu temperatura.“
U jebem ti sunce! Samo me nešto preseče prekopola. Oktobar devedesetosme a ona brine za Titovu temperaturu.
„Šta to pričaš, Milenija, leba ti? Što nisi uzela nešto da doručkuješ ko žena, nego jedeš slane štapiće? Čuješ li ti šta te pitam?“
„Upali mi televiziju, čuješ šta ti kažem!“
Upalim televizor. Milošević, Milutinović, Solana, Kosovo, NATO, prognoza vremena... Ne pomenuše Titovo zdravlje.
„Tja. Kazali na početku. Juče rekoše da mu je bolje u odnosu na preključe i da je stabilno, al da nije dobro.“
„Baba, jel tebi dobro?“
„Meni jeste, što pitaš?“
„Onako. Reko, da... boli li te nešto?“
„Boli me duša za Njim.“
„Kojim njim, Milenija?“
„Za njim Titom. I srce i duša me bole što mu otfikariše nogu. I de mu je sad žena? De, pitam te? Dok je vado po belom svetu valjo joj je. A sad je nigde nema. Gospođa majorica. Bosančura.PU!“
Odem u sobu, pa probudim Mirjanu i kažem joj da je baba od jutros malo čudna.
„Ona je luda od kad je poznajem. Pusti me da spavam.“
E jebiga. Što sam se ženio, ako nemam razumevanje i pomoć kad mi treba.
Zovnem doktora Spasića, ispričam mu moje jade, on se upiša od smeja. Jedva izgovori da joj je to šok zbog moje ženidbe i da će je za dan-dva proći.
Vratim se u kujnu, tamo baba jede smoki. Otkud nama grisine i smoki, da mi je živom znati. Nikad to nismo imali.
„Baba, ženo, de više nalaziš te kesice?“
„Ete tamo u toj šarenoj artiji. Uzmi i ti, da vidiš nije loše.“
Na zamrzivaču, u raskupusanoj šarenoj hartiji, bilo je pakovanje flomastera, bojanka, tabla „eurokrema“ i čestitka „Dragom Filipu srećan polazak u prvi razred žele kum Jovo, kuma Dara i kumica Teodora.“
Jovo i Dara? Jovo mi kolega, a Dara mu žena. Živo me zanima šta je dragi Filip našo kad je otvorio poklon? Mikser?
Dobro, nema veze. Pripremili ljudi poklone unapred, pa izmešali. Nije čudo, svi misle samo na bombardovanje.
„Dajder mi još jednu kesicu ovoga, Vidoje. Mrtva sam ti gladna.“
„Oćeš bre da ti postavim, da doručuješ ko čovek. Je l baba? Oćeš li?“
„Neću. Oću još ovoga. Idi mi kupi novine, da vidim šta kažu za Tita.“
„Oću. Al ako Mirjana ustane, nemo počinjati šnjom oko sedenja u krilu. Nemo kad te molim.“
„Koja Mirjana kad ustane?“
* * *
Posle su nas bombardovali, pa smo uveli demokratiju, pa smo se Mirjana i ja razveli, pa sam osto bez posla, pa sam dobio šećer, pa se ispodešavalo sto jada i čuda, al babu je šok još držo.
Kupovo sam joj, kolko sam mogo, lekove za pamćenje. Uzme ih u ruku, stane na kapiju i nudi decu: „Odi uzmi bonbonu blago meni.“
Jebem ti babu i do babe. Ona će da potruje komšisku decu a ja ću dodgovaram, kako okreneš. Pošto je neuračunljiva i pošto ja vodim brigu o njoj.
Jedan dan, kad sam kontroliso šećer, priča mi neki čovek da je i s njegovom ženom bilo tako isto, al da su joj pomogle neke ruske nekcije što se primaju na nernom. Al mora da se leži. Reko pa kako joj je sade, kaže on pa sade je umrla, al bila je super ozdravila što se toga tiče. Nego progutala ključ od sardine pa joj polenulo te se zadavila.
Tad sam rešio da prevrnem zemlju i nebo ako treba al da babu stavim na nerno da isprima te nekcije. Ona bre nanizala više od deset ključeva od sardina, kroz one rupice na njima, na kanap. Metar, onaj što se automatski odvrće, isto kroz rupicu, okačila. Isto i njega na kanap. I perorez. I još štošta. Sve to nosi oko pojasa. Jedared, dok smo ručali, otkači se metar i izlete više od dva metra. Zamal mi oko ne izbi. Kad bi baba pojela sve sa kanapa, mogo bi da je prodam u staro gvožđe za debele pare, leb je ne jebo pošašaveli. Pokušavo sam i lepim i ružnim, ubeđivo je i molio, al neće da se rastane od kanapa pa to ti je.
„Jes pa da dođe neki drogeraš i siluje me dok ti vadiš krv po varoši. Čime da se branim? Ne znaš ti kaki su oni. Najviše vole da jebu babe. Pišu novine da upadaju u pó bela dana u kuće sa babama i jebu ih dok ne pocrkaju.“
Joj mene veselniku!
Pitaj ovoga, raspitaj se kod onoga, i na kraju mi rekoše da je dovedem u sredu.
Izokola joj to saopštavam da će dide da legne u bolnicu. Reko: „Baba, pomozi mi il sad il nikad. Moraš! Viš da si luđa od struje!“
„Neću bre. Idi ti, i tako si dokon. Po vasceli dan vadiš krv od dosade. Tako su i Titu rekli, da će samo malo da prilegne, da mu poslušaju pluća. Pa vidi šta poradiše sa čoekom.“
Tim rečima, ovoga mi krsta. Jebem ti život u pičku. Ista ta Milenija, koja je devet dana sedela obuvena i obučena pored mog kreveta u bolnici u Beogradu, kad sam bio ranjen u Bosni. Ni trenula nije za tih devet dana. Jebo je Tito da je jebo. Na kurac mi se popela s njim. Imo sam sedam godina kad je umro, dve manje nego kad su mi poginuli keva i ćale.
„E“, reko, „onda ništa. Ja ću didem da nađem privatno stan a ti gledaj šta ćeš. Al nemo da me neko zove da mi kaže da ti nije dobro. Nek zovu Tita. A i kuću pódaj njemu, jebo te on. Il je nosi u grob, jebala te kuća i kad si je skućila.“
Svađasmo se i psovasmo ko kočijaši, al na kraju pristade.
Teo sam da crknem kad sam je ostavljo. Tolko ako neko misli da sam jedva čeko da je strpam u ludaru. Pet puta sam polazio i vraćo se da je pitam treba li joj još nešto i oće li da jede i da l nešto nismo od kuće zaboravili da ponesemo. Ona ubijena u pojam, kaže ništa samo mi donosi novine ako možeš, da pratim kako je Titu. Tek tamo sam vido kakih sve slučajeva ima. Umivena i očešljana i u čistoj spavaćici, ona među njima došla ko neka normalna žena, samo kad ne bi pričala nebuloze. Jutros se svađasmo, neće dobuče ono što sam joj izneo, kaže oće da je u tome saranim. E reko ima dobučeš ko bela lala, a ne da misle da si neka jadnica i bedotinja ako nisi tačna u glavu.
Okrenem čiču kad sam došo kući da mu javim da sam je ostavio u bolnici. Javi se strina, kaže stric ti pijan ko klen a i zabole nas guzica za babu, kad će tebi dostavi kuću i sve.
Jebalo te moje nasledstvo, mislim se. Da je bilo ko što nije i da me Loki ispoštovo i sredio nam papire za Austriju, ihahaj bi ja sa babom bio tamo. Ma ne bi pogledo ni kuću ni ništa. Ona mi mesecima sedela pored kreveta kad sam se vratio iz vojske, kad sam bio ranjen. Budio sam se na svaki šum i skako, a ona sedi na šamlici i drži ruku preko mene i govori „Tu je baba, sine. Šššš, ne boj se, zlato babino.“ Mogo sam sto puta da odem negde, al nisam teo bez nje. Ako misliš da je zbog kuće, zajebala si se. Nego što je volim i što samo nju imam. I što je dobar čovek. Pa nek je najluđa na svetu, ima da je lečim i da se raspitujem gde šta mož da joj pomogne. I sa Mirjanom sam raskanto zato što je ismevala sa komšikama. Mi smo priprosti ljudi i nismo školovani ni za dvaesti akamoli za dvaesprvi vek, al se ne smejemo ničijoj muci. Mene nikad nije bilo sramota kod ljudi što je baba šenula, samo mi bilo žao i plašio sam se da joj neko ne naškodi dok nisam kući. Ne onako kako je ona mislila pa nosila one alačuge na kanapu oko struka, nego... ma da joj ne kaže ni ružnu reč. Zaklo bi ga na mestu. Jesam ja njoj reko da nosi kuću u grob i da je jebala kuća i Tito, al bio sam iznerviran i sav u želji da pristane da legne u bolnicu da joj daju nekcije. I ranije sam umo da poludim pa da joj svašta kažem, al me nikad nije držalo dugo. Skuvam joj kafu ili čaj smedom i zovnem je. Ona dođe te se pomirimo. Pa i baba je mene odvajala od života kolko me tukla dok sam bio klinac. Vezivala me za bagren i još me zajebavala da mi je lepa debela ladovina, čim pomisli da ću da napravim neko sranje. Pretio sam joj da ću da se ubijem ako me još jednom udari ili zaveže i da ću dostavim poruku da sam se ubijo zbog babe. Kad se izmirimo, ona kaže ne bi valjda stvarno to uradio, a ja kažem ma jok bre Milenija, napiso bi znajte da se nisam ubijo zbog babe. Zato što nemam oca i majku, zato je ona mene tukla. Da ne postanem uličar. Toga se mnogo plašila i stalno me molila da se ne drogiram ili ne opijam ko čiča.
Sad sam se stvarno nado iz duše da će joj te nekcije pomoći i da će opet sve biti ko pre. Nije ona ni tolko matora. Sedamdesetčetiri godine nisu neka staros, mož da živi komotno još najmanje deset a možda i više.
Pošo sam da one njene stvari što sam vratio iz bolnice stavim u šifonjer, kad je zazvonio telefon. Javio sam se.
Posle sam stvari stavio preko stolice da ih sutra odnesem u mrtvačnicu da joj ih obučemo i seo sam na stolicu i zaplako sam se.
- pravi kraj -
U utorak uveče umal nismo oči povadili. Neće da se kupa. Reko baba pa to je osnovni red, da se neko okupa kad ide u bolnicu, zbog pregleda i svega što ga tamo čeka. Ona neće pa neće. Kaže oće da joj se upale pluća, ladno je. Na jedvite jade je nagovorih, te smandrljasmo kupanje i sečenje noktiju. Iz ušiju sam joj izvadio najmanje dvesta grama masti. Reko baba pa što li sam ti kupovo ove bebeće štapiće, kad vidi štaga si čudâ imala ušima. Ona kaže da ne serem. Odma me čula, tako da sam odahnuo s te strane, pošto sam teo da zamolim na nernom da dođe lekar za uši da je pogleda, pošto slabo čuje. Znači to joj bilo zato što su joj se bile napunile sa masti.
Ujutru joj izvadim šta će dobuče za bolnicu i spakujem joj šta će da ponese. Neće dobuče teget štofani komplet što sam joj kupio na čekove u prvom maju Pirot. Kaže to joj ukopno odelo i neće da ga aba po bolnicama. Huj. Obukoh joj ga ipak i očešljah i sve je požurivah da stignemo pre vizite. Kurčila se i zajebavala me sve dok ne leže u krevet. Posle se sva snevolji. „Oćeš mi donositi novine da vidim kako je Titu?“ „Oću bre baba, svaki dan ću dolaziti i donositi sve što kažeš, samo isprimaj ta ruska govna i ozdravi. Pa da te vratim kući i da živimo ko ljudi. Oćeš da sad trknem da ti kupim jednu pljeskavicu, ko zna kad ovde dele da se jede?“ „Neću“, odmanu rukom. Još sam jednom proverio da nismo šta zaboravili, vrteo se po sobi i ispod oka gledo one žene što leže šnjom. Ajoj kake su, daleko bilo. Milenija među njima prava gospođa, ko učiteljica. „E“, reko, „sad ja odo da kupim ovaj lek aminalon što mi rekla doktorka, pa da piješ i njega od sutra. Aj zdravo baba.“ A ona kaže „Sagni se da ti nešto šanem.“ Sagoh se a ona me poljubi i veli „Babino zlato.“ Jedva sam pogodio vrata dizađem sa nernog. Ovolka mi knedla bila zatisla grlo a pred očima mi igralo ko da ću da se onesvestim. Samo podaj bože da joj bude dobro i da opet bude ko što je nekad bila. Nisam ti nikad ništa tražio al sad te eto molim za to iz srca.
Čim sam stigo kući, zovnuo sam strica da mu javim da mu je majka u bolnici, al me strina ladno odjeba i reče da ih boli guzica za babu.
Nema veze. Nek moja Milenija ozdravi i dođe kući, a ostali... Nek im bude po zasluzi.
- kraj za one koji vole hepiend -