Komentare ne objavljujem, jer ne mogu da odgovaram na njih, samo ih periodično obrišem.
mojblog.com, mojblog.rs, LiveJournal, WordPress, Blogoye, moj sajt, forume da i ne pominjem, neke kao dnevnike takođe, a kojegde - svuda sam bila, svuda pisala, vi komentarisali, ja odgovarala, pa opet vi, pa opet ja...
Sad sam na Fejsu i super mi. Ako mi nešto nije po volji, oteram u pizdu materinu, jer nije moje i nisam domaćin - dakle može mi se kad god mi se navije.
Ali pomno pratim da li dolazite, i odakle, i koje postove čitate, i koje pretraživače koristite. :P
P.S. Ovo sam najviše napisala zbog Filipa Ilića i njegovog komentara ostavljenog juče u 18:27. Hvala ti puno, Filipe; to što se zezam ne znači da ne umem da prepoznam ljudskost, ljudino. :)
A sad još malo starog, za neke koji se sećaju.
Sa Arke je, ne treba ni da kažem. I Hogar je tu, ali on se podrazumeva. :)))
Pre
nekoliko dana, napisala sam jednu crticu na „Pričam ti priču“.
Hogar ju
je pročitao i predložio mi da pišem blog „znam ja gde“ jer je „Arka mali sajtić, i
to što sam napisala neće pročitati onoliko ljudi koliko čitalaca ta pričica
zaslužuje“.
Da vam
kažem nešto. Arka za mene nije ni mali sajtić, ni velika sajtetina,
Arka je za mene moj jedini sajt. U jednom momentu, pokušala sam da to bude i
Tvorac grada, ali, uz iskreno poštovanje i neizmerno divljenje prema Skaju,
Tvorac nije sajt po mojoj meri. Ili ja po
njegovoj, svejedno. Skaj jeste, o da, ali Tvorac definitivno nije, na moju
veliku žalost. A Arka, Arka mi je knap. Zbog ljudi koje sam upoznala na
BeogradCafe-u, pa na Hogarovoj skripti, a koji su sad, uglavnom, među prva 44.
člana Arke, a i ostalih, za koje se nadam da ću ih bolje upoznati, ako mi opet
ne dune, pa se izgubim na godinu, na pet godina, na zanavek.
Zbog
onoga ko mi je bio lučonoša u mojim mukama oko savlađivanja osnovnih stvari oko
računara, ko je znao da umem i mogu i kad sam na sav glas zapomagala da ne umem
i da ne mogu, ko je verovao, i još uvek
veruje, da će od mene, ipak, na kraju nešto postati, ko veruje da će se
centralni gradski trg u Čačku jednog dana zvati po meni, ko bi štampao svaku
moju izvaljenu budalaštinu, jer smatra da zaslužuje da bude odštampana, ko je u
svom boxu otvorio folder „Atajlo“ i u njega smeštao i poslednji idiotluk koji mu je stizao sa moje adrese, a i štošta
drugo, što je sam nalazio rasuto po belom internetu, dakle zbog
hogara_sa_medaka, a i zbog vas četrdesetčetvoro i ostalih do osamstotina i
nešto, od danas ću svakodnevno pisati dnevnik baš na ovom mestu. Uzinat. Pa da
vidimo da l’ je mali
sajtić, kad na dnu bude pisalo Najviše posetilaca danas - 375.968, i biće ih
sve više, a sve zato što je Atajlo počela da piše dnevnik.
Samo da
znate; stvarnonajstvarnije ne mislim ni da sam preterano pametna, obrazovana
sasvim sigurno nisam, informisana još manje (to je moj izbor), u životu sam,
najčešće, mašila i kasnila na lopte koje su bile siguran gol, i dobar deo istog
sam provela oko aut-linije. Od mene, sem kad sam potpuno neispavana ili u
totalnom daunu, nećete slušati savete ni „kako sam ja to pametno uradila“.
Ako budete
ovde povremeno svraćali, moći ćete da pronađete nešto što se, verujem, i vama
često dogodi, ali vas mrzi ili se ne setite, ili nemate vremena, da to napišete
i tako podelite sa drugima.
Od
januara 2006. sam u penziji. Kako sam do nje stigla biće govora u jednoj od
epizoda. Kako se proveo poštar koji mi je doneo prvi ček, biće obrađeno u više
epizoda. Kako mi protiču dani, od kad mi ne zvoni sat i od kad ništa ne moram i
nikoga ne slušam, pričaću vam svakodnevno. Slobodno možete komentarisati, ali, molim
vas, radite to iskreno. Ni jedan komentar neću obrisati, a da li će mi biti
pravo, to sad ne mogu da kažem. Koliko poznajem sebe, jako retko se naljutim
kada mi kažu istinu. A umem da je prepoznam. Takođe, a tu već nemam dileme, ni
malo nisam sujetna, i svaka sugestija, savet, ispravka i slično biće dočekani
sa zahvalnošću.
Razmišljala
sam kako, uopšte, da počinju ove stranice dnevnika.
Datumom?
Mojim
horoskopom za taj dan?
Zvezdicama?
* - danas
mi se sklanjajte sa očiju;
** - sva
sam neki klinac kilava i šuntava;
*** -
može i bolje, al’ ’ajde!
**** -
Hmm, izgleda da je i meni krenulo.
***** -
??????? (A što džaba da se mučim, kad ***** nikad ne bi stajalo?!
Neću
zvezdice. Nisam ja konjak. A i videla sam da na mnogo sajtova to koriste. Među
prvih deset stvari u životu kojih se užasavam je kad neko pošto-poto hoće nešto
da kaže/napiše, a ne ume, i onda citira/prepiše tuđe, al’ potpiše sebe.
Uostalom,
vas četrdesetčetvoro me već dovoljno poznajete, pa ćete već u prvoj rečenici
videti sa kol’ko zvezdica tog dana imate posla.
Evo je.
Prva greška, i baš ja da je uočim. Delim posadu na podobne i nepodobne.Tako bar
ispada, jer broj 44. neprekidno vrtim. A nije tako, časna reč. Svi ste vi, do
trenutno poslednjeg registrovanog, mada ne mogu da mu se setim nika (Eukaliptus,
čini mi se), deo jedne lepe priče koja je svakoga dana sve duža, u kojoj se
svakodnevno produbi po neko staro i sklopi novo prijateljstvo, koja se priča
kroz smeh, dobronamernost i sa najboljim vibracijama, priče prepune topline,
srdačnosti, bliskosti, poverenja.
Evo je i
druga greška. Tonem u patetiku.
E, to već
ne praštam.
Zbog toga
ovde završavam, odnosno počinjem.
I evo,
sada sam odlučila, dnevnik će počinjati nekim aforizmom, maksimom, nečijom
misli (pa čak i mojom), koja će nam/vam možda i odrediti dan u kojem ga budete
čitali.
Srećno
nam bilo. Pa da nam počnem.
20. April
2007.
Strašno
je kad imate da ispričate nešto važno, a nemate kome. Još je strašnije kad
imate kome, a nemate šta.
Dobar dan
po drugi put, posle ovog mamutskog uvoda. Iz koga ništa novo niste saznali, ali
ste se siti nagledali zareza i tački. Objašnjenje za one kojima svetlucaju
zvezdice pred očima – ne brinite, nije vam to posledica čitanja uvoda. Zvezdice
zaista postoje, kao ideja koju smo istog momenta odbacili. Prošlog petka
dolazio je, na prvi vikend posle 11 meseci, jedan moj poznanik, koji je na
izdržavanju zatvorske kazne od 2,5 godine. A njega pominjem, jer ima običaj da,
usred neke moje priče, zakuka „Aman, Cilka, pređi već jednom na stvar. Niko k’o
ti ne ume celo veče da priča, a da ništa ne kaže.“ Pa smo se tako, u petak oko
pola devet, sreli u mom omiljenom kafiću, ispozdravljali i priupitali za
zdravlje, a onda počeli da pretresamo događaje od njegovog odlaska naovamo. Oko
pola dva, kad je dežurni pandur po drugi put ušao i opomenuo vlasnicu kafića da
je radno vreme do 24,00, izašli smo napolje. Dok je on čekao taksi, rekao mi je
ama istu rečenicu koju sam već napisala. Ili možda ne baš u jotu istu, malo je modifikovana,
i glasila je „E, bre, Cile, sad znaš šta sam doručkov’o, ruč’o i večer’o
poslednjih jedanaest meseci, a ja tebe ne stigoh da pitam ni kako si“.
Đavola
nije stig’o. Stig’o bi on, da sam mu ja dozvolila. Al’ šta da se radi, kad je
to jedna od retkih stvari koju svakodnevno vežbam, od kad znam za sebe. Da o
sebi što manje govorim a da puštam ljude da pričaju, pričaju, pričaju... Pričam
i ja, al’ sve nešto okruglo pa na tup ugao, a i to okruglo sa tupim uglom se
migolji, vrpolji, ne dâ mu đavo mira i ne drži ga mesto. I tako...
Da ne
preteram ja prvog dana, šta cenite? Dok sam pisala online dnevnik na
BogradCafeu, imala sam hroničnu upalu mišića trčeći da vidim da l’ je ko
ostavio komentar i kakav je. O, da, štošta se od tada promenilo, pa i ja. Stekla
sam samopouzdanje, umem da koristim apostrof i akcenat, mada još kuburim sa
silaznim i uzlaznim (a sve se nadam da to ionako malo ko zna, bitno je da bude
neka crtica iznad slova, i to mu dođe to), umem da obojim slova a i da ih
povećavam.
Šteta što
ne umem da stavim ovde neki svoj crtež, da vidite tek to čudo.
Ako neko
od vas ume, moj album na photobucketu je pod korisničkim imenom atajlo, a
password je ********55. Donekle kapiram u teoriji – ja tamo pošaljem šta hoću
iz svog računara, on postavi, ja odem, vidim da je postavio i... e dalje ni da
beknem. A čujem – u 90% slučajeva fotke na sajtove postavljaju baš odatle. Što
znači da sam ja u onih 10%, al’ ne verujem ni da ih toliko ima. Moj slučaj je
pre za promilie.
Što bi,
matematički izraženo, izgledalo ovako:
A t a j l
o
snalaženje
na photobucketu = 0,03‰.
P.S.
JUPI!Imam sliku, pokaz'o mi Hogi kako da je postavim. A ja da idem na drugi,
veći i bolji, sajt!
Ma idi
bre, Hogare.
Jao, kako
sam srećna.
Sad bi
mogla da pišem do sutra, al' mi trebate čitavi, da bi im'o ko da čita, a već
prvog dana sam preterala sa svojom sumanutom euforijom.
Al' slika
mi je k'i upis.
Sad ću
svaki dan da stavljam po neku. Ovo na ovoj sam ja, ali neću više mene, ne
brinite, nego ono što ja slikam. Ma, videćete, mnogo je lepo.
Juče sam
obećala da se neću naljutiti, kakvi god bili vaši komentari. To sam, između
ostalog, rekla i zato jer sam mislila da komentara neće biti. Najozbiljnije. Ne
baš ni jednog, znam da neki, koji su bili za „feniks-efekat“ moje malenkosti,
ne bi to propustili, ali takvih je najviše desetak. Mogu i imena da im navedem.
Dakle, očekivala sam da će se javiti Pandurant, Hogi, Sky, Aleksa, Čivi, Deda,
poeta čim bude video...Ali video ŠTA? Da ja pišem? Pa pišem po celom Forumu. S
tim što, od kad sam ponovo, po ko zna koji put, povratnik (gori od robijaša iz
specijala na b92) na Arki, ne pišem ništa u pričaonici. A evo i zašto. Ali,
setite se – nema ljutnje. Jer, što važi za mene, ne važi za vas.
Prezasićena sam temama „Poručite nešto osobi ozgo“, „Poručite nešto osobi ozdo“, „Poručite nešto osobi s leve strane“, „Otpevajte nešto osobi koja vam trči u susret“
Ili:
„Nemam kome, pa želim vama da se:
Pohvalim;
Požalim;
Izjadam;
Najedem džigerice, tako što ću napisati šta sam sinoć radila“.
(Ovde je toliko varijanti, da neću pomenuti ni jednu.)
Nisu krivi autori tema. Komentari su ti koji su ispod svakog nivoa.
Dakle:
Neko ima računar, ima telefon, izlaz na internet, ima adresu Arke i njen je član, pismen je, u 90% slučajeva i punoletan, ima želju da dođe u pričaonicu i napiše na, na primer, temi „Šta bih želeo/la u ovom momentu?“ šta želi u tom momentu.
Dođe i napiše:
„Hehe bwe pa zan se vajlda!“
Šta se zna, ’leba ti???
Da si preš’o Golgotu da bi nam to rek’o?
Pa kad se zna, koji si moj dolazio?
Ne znam da li sam uspela da vam približim svoje razmišljanje, al’ znam da je mene udaljilo od pričaonice.
Uzmimo za primer jutarnju kafu.
Majko rođena a pokojna moja mila!
Na sto mesta, do podne, možeš da pročitaš „Aaa, lepa kaf’ca, baš po mom ukusu“ i „A evo i nešto da se malo zasladimo“, uz sliku ratluka, čokoladnih bombona ili čokolade sa rižom, (jebote, od malih nogu ne mogu da poverujem da je Bog napravio osobu koja u čokoladu stavlja pirinač!) ponekad čak i torte, a ne tako retko i voća. Uz kafu jedu pomorandže i mango, i još svašta, što ne umem da prepoznam. A ja uz kafu pušim i pušim i pušim...
Neka bude da je to iz mene govorila ljubomora, jer nisam umela da postavim slike (a kad to pomenuh, da ne bi bilo da sebe amnestiram ili pokušavam da vas ubedim da ja to neću raditi, sad kad umem DPS (da postavljam slike - skraćenica. Moram da skratim, jer ću DPS koristiti narednih dana češće nego tačku). Jer radila sam to i dok nisam umela DPS. A kako, bolje ne pitajte. Ili, zašto i da ne kažem? Listam stranicu po stranicu unazad, i kad mi se dopadne neka slidža (ali bez voća), kvotujem kompletan post, obrišem tekst autora posta a dodam moj, pa sve to, tako frankenštajnovski, postavim k'o svoje delo. Muka živa. Samo zato što nisam htela da se pravim bolja (ili gora) od ostalih koji zapomažu da im se straašno pije kafa i jede pirinač.
Bila sam ja po forumima, čitala sve i svašta, bljuvala nad svim i svačim, krstila se nad svakakvima, i tako postajala svesna da je dobro što nemam svoj sajt. Sajtić, što kaže Hogi.
Ma i forumčić da imam, bilo bi belaja. Znate kad bih ja trpela da mi se prenemažu, pravopisno greše i filuju čokolade pirinčom?
Ha!
Atajlov Forum bi imao:
Pričaonicu, igrice i Depo.
U pričaonici najviše devet tema.
Na igricama mnogo, mnogo igara.
Sa Depoom bih imala problema, kao neke srpske opštine sa gradskom deponijom. Jer bi u njemu bilo 70% svega što je ikad napisano na Atajlovom Forumu.
Tako da je prava sreća što nikad nisam ni napravila svoj sajt.
A još veća što ni za bilion godina to ne bih umela.
A sad sličica.
Prezasićena sam temama „Poručite nešto osobi ozgo“, „Poručite nešto osobi ozdo“, „Poručite nešto osobi s leve strane“, „Otpevajte nešto osobi koja vam trči u susret“
Ili:
„Nemam kome, pa želim vama da se:
Pohvalim;
Požalim;
Izjadam;
Najedem džigerice, tako što ću napisati šta sam sinoć radila“.
(Ovde je toliko varijanti, da neću pomenuti ni jednu.)
Nisu krivi autori tema. Komentari su ti koji su ispod svakog nivoa.
Dakle:
Neko ima računar, ima telefon, izlaz na internet, ima adresu Arke i njen je član, pismen je, u 90% slučajeva i punoletan, ima želju da dođe u pričaonicu i napiše na, na primer, temi „Šta bih želeo/la u ovom momentu?“ šta želi u tom momentu.
Dođe i napiše:
„Hehe bwe pa zan se vajlda!“
Šta se zna, ’leba ti???
Da si preš’o Golgotu da bi nam to rek’o?
Pa kad se zna, koji si moj dolazio?
Ne znam da li sam uspela da vam približim svoje razmišljanje, al’ znam da je mene udaljilo od pričaonice.
Uzmimo za primer jutarnju kafu.
Majko rođena a pokojna moja mila!
Na sto mesta, do podne, možeš da pročitaš „Aaa, lepa kaf’ca, baš po mom ukusu“ i „A evo i nešto da se malo zasladimo“, uz sliku ratluka, čokoladnih bombona ili čokolade sa rižom, (jebote, od malih nogu ne mogu da poverujem da je Bog napravio osobu koja u čokoladu stavlja pirinač!) ponekad čak i torte, a ne tako retko i voća. Uz kafu jedu pomorandže i mango, i još svašta, što ne umem da prepoznam. A ja uz kafu pušim i pušim i pušim...
Neka bude da je to iz mene govorila ljubomora, jer nisam umela da postavim slike (a kad to pomenuh, da ne bi bilo da sebe amnestiram ili pokušavam da vas ubedim da ja to neću raditi, sad kad umem DPS (da postavljam slike - skraćenica. Moram da skratim, jer ću DPS koristiti narednih dana češće nego tačku). Jer radila sam to i dok nisam umela DPS. A kako, bolje ne pitajte. Ili, zašto i da ne kažem? Listam stranicu po stranicu unazad, i kad mi se dopadne neka slidža (ali bez voća), kvotujem kompletan post, obrišem tekst autora posta a dodam moj, pa sve to, tako frankenštajnovski, postavim k'o svoje delo. Muka živa. Samo zato što nisam htela da se pravim bolja (ili gora) od ostalih koji zapomažu da im se straašno pije kafa i jede pirinač.
Bila sam ja po forumima, čitala sve i svašta, bljuvala nad svim i svačim, krstila se nad svakakvima, i tako postajala svesna da je dobro što nemam svoj sajt. Sajtić, što kaže Hogi.
Ma i forumčić da imam, bilo bi belaja. Znate kad bih ja trpela da mi se prenemažu, pravopisno greše i filuju čokolade pirinčom?
Ha!
Atajlov Forum bi imao:
Pričaonicu, igrice i Depo.
U pričaonici najviše devet tema.
Na igricama mnogo, mnogo igara.
Sa Depoom bih imala problema, kao neke srpske opštine sa gradskom deponijom. Jer bi u njemu bilo 70% svega što je ikad napisano na Atajlovom Forumu.
Tako da je prava sreća što nikad nisam ni napravila svoj sajt.
A još veća što ni za bilion godina to ne bih umela.
A sad sličica.
hogaru sa medaka,
a sa ciljem da ga uvedem u svet prave umetnosti i istinskih vrednosti. Ili, što bi naš narod rekao (obožavam ovo još od kad je Lane Gutović rekao "Zna narod!"), da mu, slepom kod očiju, otvorim oči.
Fer je od mene, zar ne, što vam već na početku kažem koja je današnja tema. Mislim, što da zevzečite bezveze ovde, ako vas to ne interesuje. Još ako ste narandžasti ili zeleni, PU SPAS!, idite i brišite one idiotarije, dok ja časkom Hogija ne edukujem.
Počinjem.
Ih, kako bi valjalo da je ovo izistinski, da imam slajdove i štapić, da pustim slajd №1 pa počnem, sa sve štapićem, da ti objašnjavam.
Ovako moram da se računam na tvoju imaginaciju.
Al’ šta je, tu je. Da je vojska imala kiselo mleko, drugu pesmu bi pevali i generali i pešadija.
Zato, krećemo!
Šta ti,
Hogare_sa_medaka, vidiš na ovoj slici?
Kao da te i čujem i vidim.
Pališ cigaru, smeješ se i kašlješ istovremeno i kažeš „A bre, Atajlo, što ne sušiš čarape u kupatilu, k’o sve žene? Što moraš po internetu da ih kačiš?“
Ete vidiš da ne znaš.
Nije slika nego instalacija.
I nisu moje čarape, nego Vinkine.
A u gornjem desnom uglu, nadam se da vidiš ili da se vidi (mada umem DPS, još nisam stekla puno poverenje u fotobuket i sva sam sumnjičava da l’ vi vidite isto što i ja kad PS. Da l’ se i vama crni pred očima ko meni, na primeru ove instalacije, kod koje preovlađuju crne boje?) mali oglas kojim ožalošćena porodica obaveštava, preko dnevnog lista „Politika“, da im je umro voljeni, plemeniti i nikad neprežaljeni taj i taj.
Prvih sto godina sam ovakve male oglase zvala „čituljama“. Posle čujem da je pravilno „umrlica“, pa sam jedno vreme tako govorila. Onda sam prestala da koristim oba termina i sad je to za mene puko oglašavanje da nekoga više nema. A da li je malo ili veliko, zavisi isključivo od imovinskog stanja ožalošćenih. I zbog toga sam, pored nekoliko još jačih razloga, odlučila da u sledećem životu budem bogata. Da mogu da pomognem onima koji bi da im ovakav mali oglas, sa njihovim imenom u potpisu, bude najveći, a nemaju to čime da plate.
Al’ pošto još uvek živim ovaj život, na trenutak ću se pozabaviti događajima iz njega, a koji su u tesnoj vezi sa instalacijom koju gledaš.
U poslednjih mesec dana, jedan moj poznanik je ovako razmišljao:
( Datumi su aproksimativni, sem poslednja dva).
26.03.2007. "Nadživeće Ljubomir mene, pazi šta ti kažem. Odem juče da vidim šta rade, kad tamo, on sav garav silazi sa tavana. U jednoj ruci nosi kariranu papuču, u drugoj komad pršute. Na levoj nozi mu vunena čarapa, na desnoj karirana papuča. Pitam kevu šta on to radi, ona kaže Prijela se stoki pršuta, pa uzeo lotre i ode da je skine.
02.04.2007. "Bio danas Ljubomiru rođendan. Pa smo malo mezetili, on pršutu, ja krastavčiće iz turšije i pijuckali, on crno vino, ja kiselu vodu. Posle ja malo prileg'o, zaboleo me želudac, a on izriljao ono parče iza šupe, 'oće da posadi orase.
Nadživeće on mene, pazi šta ti kažem!"
04.04.2007. "Iš'o sam jutros da mi snime želudac, otkida me već tri dana. Posle svratih do matorih, da vidim šta rade. Keva leži, nije joj dobro, a Ljubomir čisti oluk. Kad sam prilazio kući i video ga na merdevinama od četr'es' metara, zamal' mi nije isp’o želudac. Al' posle mi pade na pamet Paz' da mu se nešto ne desi!!! Aha! Nadživeće on tebe, živ bio pa video. I nadživeće me, pazi šta ti kažem."
05.04.2007. "Odn'o ja danas kevi lekove za srce - kad Ljubomir sedi u fotelji i gleda kroz mene. Pitam kevu šta mu je, ona kaže Tako od kad je ust'o. Seo tamo i ne mrda. Ništa ni jeo ni govorio nije. Meni ga nešto bi žao, iako je skot. Priđem i pitam ga šta mu je, on ćuti i pilji u jednu tačku. Ja još malo posedeh, al' im’o sam sto poslova, a i šta da uradim. Uostalom, kol'ko sutra opet će se uzverati na merdevine. Nadživeće on mene, pazi šta ti kažem!"
11.04.2007. „Dolazio danas urolog da prikači Ljubomira na kateter. Kaže mnogo je loše opšte stanje, sem što mu je srce jako. Ja ga pitam šta misli, da l’ će se izvući, a on ’vako odma’nu rukom. (Kod nas u Čačku izraz „’vako odma’nuti rukom“ znači „spemajte šta nemate“. Pitaj R.S. ako meni ne veruješ. – prim.aut. ) Platih mu i ispratih ga, a mislim se Nemaš ti prijatelju pojma, nadživeće gad i tebe i mene. Rđa je to, rđa nad rđama.
19.04.2007. Kaže keva da oka nije sklopila već dva dana i noći i da bi valjalo da je neko malo odmeni. Ljubomir ječi k’o ranjeni medved već treći dan. Pokid’o one cevčice, džaba dadoh lekaru pare. Leži sav mokar i smrdljiv i ječi. Moraću noćas ja da budem pored njega, al’ ne znam samo što, kad nije svestan. Al’ neću kevu da sekiram. A pazi šta ti kažem, izvućiće se on, a keva će mi crći. Ma šta keva, i mene će nadživeti, samo da mu se vrati svest“.
20.04.2007.
SMS od prijateljice „’Oćeš da ideš sa mnom da izjavimo saučešće, umro Ljubomir?“
Ulazimo u kuću, moj poznanik, obliven suzama, pruža mi ruku, tri puta se ljubimo po odvratnom starosrpskom običaju, ja mrmljam kao izjavu saučešća, dok me je sram umesto njega, a on kaže „Eto, Ciki, ode moj tata. Sve smo uradili, ali nije vredelo. Njegovo veliko srce nije izdržalo.“
Priđe mu mlađi čovek, nešto mu šapnu, a on, sa čistim užasom na licu, reče
„Sve da nas potpišeš, do poslednjeg. I da neko odma’ javi ujaku, da dâ umrlicu i za beogradsko izdanje „Politike“ i za unutrašnjost. Pare ćemo poslati brzom poštom, ako nema. Neka stavi onu od većih, ne umire čovek kao moj otac svakoga dana“.
Pa potpuno skrhan i savladan bolom, ’vako odma’nu rukom.
To bi za danas bilo sve, dragi moj Hogare.
Ništa novo, ništa originalno, ništa što do sada nisi čuo. Tako je i sa mnom, al’ još se ponekad mal’ko iznenadim kakvih nas sve ima pod Božjom kapom.
Kao da te i čujem i vidim.
Pališ cigaru, smeješ se i kašlješ istovremeno i kažeš „A bre, Atajlo, što ne sušiš čarape u kupatilu, k’o sve žene? Što moraš po internetu da ih kačiš?“
Ete vidiš da ne znaš.
Nije slika nego instalacija.
I nisu moje čarape, nego Vinkine.
A u gornjem desnom uglu, nadam se da vidiš ili da se vidi (mada umem DPS, još nisam stekla puno poverenje u fotobuket i sva sam sumnjičava da l’ vi vidite isto što i ja kad PS. Da l’ se i vama crni pred očima ko meni, na primeru ove instalacije, kod koje preovlađuju crne boje?) mali oglas kojim ožalošćena porodica obaveštava, preko dnevnog lista „Politika“, da im je umro voljeni, plemeniti i nikad neprežaljeni taj i taj.
Prvih sto godina sam ovakve male oglase zvala „čituljama“. Posle čujem da je pravilno „umrlica“, pa sam jedno vreme tako govorila. Onda sam prestala da koristim oba termina i sad je to za mene puko oglašavanje da nekoga više nema. A da li je malo ili veliko, zavisi isključivo od imovinskog stanja ožalošćenih. I zbog toga sam, pored nekoliko još jačih razloga, odlučila da u sledećem životu budem bogata. Da mogu da pomognem onima koji bi da im ovakav mali oglas, sa njihovim imenom u potpisu, bude najveći, a nemaju to čime da plate.
Al’ pošto još uvek živim ovaj život, na trenutak ću se pozabaviti događajima iz njega, a koji su u tesnoj vezi sa instalacijom koju gledaš.
U poslednjih mesec dana, jedan moj poznanik je ovako razmišljao:
( Datumi su aproksimativni, sem poslednja dva).
26.03.2007. "Nadživeće Ljubomir mene, pazi šta ti kažem. Odem juče da vidim šta rade, kad tamo, on sav garav silazi sa tavana. U jednoj ruci nosi kariranu papuču, u drugoj komad pršute. Na levoj nozi mu vunena čarapa, na desnoj karirana papuča. Pitam kevu šta on to radi, ona kaže Prijela se stoki pršuta, pa uzeo lotre i ode da je skine.
02.04.2007. "Bio danas Ljubomiru rođendan. Pa smo malo mezetili, on pršutu, ja krastavčiće iz turšije i pijuckali, on crno vino, ja kiselu vodu. Posle ja malo prileg'o, zaboleo me želudac, a on izriljao ono parče iza šupe, 'oće da posadi orase.
Nadživeće on mene, pazi šta ti kažem!"
04.04.2007. "Iš'o sam jutros da mi snime želudac, otkida me već tri dana. Posle svratih do matorih, da vidim šta rade. Keva leži, nije joj dobro, a Ljubomir čisti oluk. Kad sam prilazio kući i video ga na merdevinama od četr'es' metara, zamal' mi nije isp’o želudac. Al' posle mi pade na pamet Paz' da mu se nešto ne desi!!! Aha! Nadživeće on tebe, živ bio pa video. I nadživeće me, pazi šta ti kažem."
05.04.2007. "Odn'o ja danas kevi lekove za srce - kad Ljubomir sedi u fotelji i gleda kroz mene. Pitam kevu šta mu je, ona kaže Tako od kad je ust'o. Seo tamo i ne mrda. Ništa ni jeo ni govorio nije. Meni ga nešto bi žao, iako je skot. Priđem i pitam ga šta mu je, on ćuti i pilji u jednu tačku. Ja još malo posedeh, al' im’o sam sto poslova, a i šta da uradim. Uostalom, kol'ko sutra opet će se uzverati na merdevine. Nadživeće on mene, pazi šta ti kažem!"
11.04.2007. „Dolazio danas urolog da prikači Ljubomira na kateter. Kaže mnogo je loše opšte stanje, sem što mu je srce jako. Ja ga pitam šta misli, da l’ će se izvući, a on ’vako odma’nu rukom. (Kod nas u Čačku izraz „’vako odma’nuti rukom“ znači „spemajte šta nemate“. Pitaj R.S. ako meni ne veruješ. – prim.aut. ) Platih mu i ispratih ga, a mislim se Nemaš ti prijatelju pojma, nadživeće gad i tebe i mene. Rđa je to, rđa nad rđama.
19.04.2007. Kaže keva da oka nije sklopila već dva dana i noći i da bi valjalo da je neko malo odmeni. Ljubomir ječi k’o ranjeni medved već treći dan. Pokid’o one cevčice, džaba dadoh lekaru pare. Leži sav mokar i smrdljiv i ječi. Moraću noćas ja da budem pored njega, al’ ne znam samo što, kad nije svestan. Al’ neću kevu da sekiram. A pazi šta ti kažem, izvućiće se on, a keva će mi crći. Ma šta keva, i mene će nadživeti, samo da mu se vrati svest“.
20.04.2007.
SMS od prijateljice „’Oćeš da ideš sa mnom da izjavimo saučešće, umro Ljubomir?“
Ulazimo u kuću, moj poznanik, obliven suzama, pruža mi ruku, tri puta se ljubimo po odvratnom starosrpskom običaju, ja mrmljam kao izjavu saučešća, dok me je sram umesto njega, a on kaže „Eto, Ciki, ode moj tata. Sve smo uradili, ali nije vredelo. Njegovo veliko srce nije izdržalo.“
Priđe mu mlađi čovek, nešto mu šapnu, a on, sa čistim užasom na licu, reče
„Sve da nas potpišeš, do poslednjeg. I da neko odma’ javi ujaku, da dâ umrlicu i za beogradsko izdanje „Politike“ i za unutrašnjost. Pare ćemo poslati brzom poštom, ako nema. Neka stavi onu od većih, ne umire čovek kao moj otac svakoga dana“.
Pa potpuno skrhan i savladan bolom, ’vako odma’nu rukom.
To bi za danas bilo sve, dragi moj Hogare.
Ništa novo, ništa originalno, ništa što do sada nisi čuo. Tako je i sa mnom, al’ još se ponekad mal’ko iznenadim kakvih nas sve ima pod Božjom kapom.
Eto
ništa. Preterujem kao obično. Ne pišem nekoliko dana, a onda u jednom zeznem i
dàru i meru.
Ala sam naređala linkova, oj-ha.
Ništa ne brinite, dan-dva, i proći će me, ko i sa slikama.
Baš ovih dana, u sklopu akcije „O čemu razmišljam right ovih dana“, kontam da na Arki imam dvadeset hiljada i neku siću postova (ne, ne hvalim se, majke mi. Naprotiv. Dve trećine, ako ne i više, moglo je da ostane nenapisano, a da nikog glava ne zaboli) i da bih bila jako zahvalna onome ko bi umeo da mi kaže koliko je to izraženo u KB odnosno u MB. Odnosno u KB, ipak, jer sigurno nije doguralo do 1MB.
Zašto bih reputaciju malokilobajtnog (k’o malolitarskog) člana broj 16. ugrozila time što ću DPS ili DPL (naravno da svi znamo šta je iza slova L!)
Sve dok sa Arke ne ode i poslednji koji je čitao moja mudrovanja na plavom sajtu, neću pričati o načinima koje koristim u borbi sa ili protiv, kako se uzme, računara. Tako da: Ko je film gledao – gledao je, ko nije – žao mi je, uništena je jedna jedina traka koju smo imali, a koju smo koristili zahvaljujući zaposlenima u Kinoteci.
E, sad...
Da l’ i šta meni znači to što umem DPS i DPL, to vi nikako ne možete da znate, sem ako niste do te mere suptilne duše i istančanog njuha, pa iz mog najobičnijeg zahvaljivanja proceđenog kroz zube, zaključite da sam se, kao, nešto obradovala.
A ja vrištim po kući k’o nekad u osam penzioneri na Ušću, kad im se M.Vitezović obratio sa „Poštovani narode!“
A i skačem k’o oni, na kontramitingu, kad im je On reko da ih voli.
Al’ kako vi to možete da znate, ako vam ne kažem?
A neću da vam kažem, jer ćete onda i vi da me ostavite i odreknete me se, k’o neki ranije, koji su mi se zakljinjali na ljubav do groba. A sad me ne vole. A znam, pouzdano, da nisu umrli.
A (*ebem ti, da nema slova A, ne bi bilo ni života) zašto je tako?
Zato što sam im se jadala. I preterala, ko u svemu što radim.
A i zbog još nekih stvari, manje bitnih.
Pošto mi, do sada, niko nikako nije tražio da obrišem ni linkove ni Banetove tekstove, neću ni da brišem.
Zato što su lepi.
I zato što sam se živih muka namučila dok sam to uradila.
Ala sam naređala linkova, oj-ha.
Ništa ne brinite, dan-dva, i proći će me, ko i sa slikama.
Baš ovih dana, u sklopu akcije „O čemu razmišljam right ovih dana“, kontam da na Arki imam dvadeset hiljada i neku siću postova (ne, ne hvalim se, majke mi. Naprotiv. Dve trećine, ako ne i više, moglo je da ostane nenapisano, a da nikog glava ne zaboli) i da bih bila jako zahvalna onome ko bi umeo da mi kaže koliko je to izraženo u KB odnosno u MB. Odnosno u KB, ipak, jer sigurno nije doguralo do 1MB.
Zašto bih reputaciju malokilobajtnog (k’o malolitarskog) člana broj 16. ugrozila time što ću DPS ili DPL (naravno da svi znamo šta je iza slova L!)
Sve dok sa Arke ne ode i poslednji koji je čitao moja mudrovanja na plavom sajtu, neću pričati o načinima koje koristim u borbi sa ili protiv, kako se uzme, računara. Tako da: Ko je film gledao – gledao je, ko nije – žao mi je, uništena je jedna jedina traka koju smo imali, a koju smo koristili zahvaljujući zaposlenima u Kinoteci.
E, sad...
Da l’ i šta meni znači to što umem DPS i DPL, to vi nikako ne možete da znate, sem ako niste do te mere suptilne duše i istančanog njuha, pa iz mog najobičnijeg zahvaljivanja proceđenog kroz zube, zaključite da sam se, kao, nešto obradovala.
A ja vrištim po kući k’o nekad u osam penzioneri na Ušću, kad im se M.Vitezović obratio sa „Poštovani narode!“
A i skačem k’o oni, na kontramitingu, kad im je On reko da ih voli.
Al’ kako vi to možete da znate, ako vam ne kažem?
A neću da vam kažem, jer ćete onda i vi da me ostavite i odreknete me se, k’o neki ranije, koji su mi se zakljinjali na ljubav do groba. A sad me ne vole. A znam, pouzdano, da nisu umrli.
A (*ebem ti, da nema slova A, ne bi bilo ni života) zašto je tako?
Zato što sam im se jadala. I preterala, ko u svemu što radim.
A i zbog još nekih stvari, manje bitnih.
Pošto mi, do sada, niko nikako nije tražio da obrišem ni linkove ni Banetove tekstove, neću ni da brišem.
Zato što su lepi.
I zato što sam se živih muka namučila dok sam to uradila.
Dakle,
stvarno?
Još i ovo, oko Đurđevdana:
Slava je uzeta samo kao primer pomoću koga sam htela da pokažem koliki sam baksuz. A vi se raspisali o slavama, k’o da vam je to tema za domaći.
Pa vam sad dugujem par objašnjenja, jer ne bih da nešto ostane nedorečeno.
Ljudi, nije meni smet’o narod. Ni to što sam u selu. Ni to što narod u selu galami. Ni to što su svi u čarapama.
Najviše tri detalja su me sprečavala da se opustim i uživam u sunčanom majskom danu.
Detalj prvi;
Što nisam rekla „Nema veze, sipaću i ja iz bureta, samo mi pokažite gde je.“
Detalj drugi;
Na koji su način gosti uspeli da dođu do onolike kafe, kad je deljena samo na bonove?
Da l’ su ih spiskali, pa će do prvog juna piti divku ili ciguru?
Da l’ im neko od rodbine radi u nekoj prodavnicI? Dalje se podrazumeva.
Da l’ je Tine držao u šteku, pa je još ujutru stavio na singericu? K’o Cigančići-prosjaci što, kako sednu i podviju noge, prvo stave nekol’ko kinti u kartonsku kutiju, pa tek onda počnu da razvlače harmoničicu i zâpevaju?
Detalj treći;
Što sam bila jako žedna, a nisam smela da pijem vodu.
Sad je, nadam se, jasnije?
Ostalo je bilo sasvim u redu, izuzev odlaska na utakmicu, same utakmice i onoga što se ispodogađalo kad smo se vraćali sa utakmice.
* * * Nego 'el vi stvarno mislite da ovaj dnevnik ima 1540 čitanja?
Nemojte biti naivni, pliz.
Ima, u najboljem slučaju, 145-154.
Sve ostalo sam ja "čitala", odnosno ulazila-izlazila, ulazila-izlazila, ulazila-izlazila, da popravim brljotine.
Ništa što su ljudi napravili "pregled poruke". Ja je, kao, pregledam, i k'o svaka vesela Čačanka (to nam je prima osobina, nama Čačankama, da smo vesele ) šibnem na "pošalji", a onda gledam i ne verujem šta sam sve propustila.
Pa uđem, šta ću.
Pa izađem.
(Pozdrav za mog profesora srpskog T.Đ. i njegovo književno "Iziđem". Profesore, žao mi je, ali ja, posle svih ovih godina, i dalje izađem. Nikako da naučim da iziđem.
Dakle, i sad izlazim (1541 put) pa ću da uđem opet kasnije. Čim ručam.
* * *
Da vam sad ispričam kako sam upala u baru pored koje su, u roku od pola sata, prošli milioni ljudi i žena a niko u nju nije up’o sem mene u petnestom minutu...
Ili, opet sa barom kao scenografijom, kad sam skraćivala put do kasapnice prolazeći dijagonalno kroz dvorište jedne zgrade, pa između čet’ri miliona garaža, sve u cik-cak, k’o Križaj, pa na kraju između samo dve garaže priljubljene toliko da ni uhranjeniji golub ne bi mog’o da se provuče. Al’ meni je uspevalo...Tu je neko stavio komad sunđera dimenzija 50 x 50 x 25cm (gde je 25 cm visina sunđera, a po 50 cm dužina i širina, jer je sunđer bio trodimenzionalan), tačno u centar bare. Ne znam ko se toga setio, al’ ako ovo ikad pročita, odajem mu priznanje: BRAVO, MAJSTORE! Jesam li rekla da je bara bila duboka dva metra i da je cele godine bila nepresušna? Ako nisam, da znate da jeste. Dakle (što rek’o Aleksica, znači), znači ja sam se uvek prvo vrhom desne cipele/čizme/patike oslanjala na taj sunđer, da ne pokvasim obuću. Zatim sam nestajala u bari, k’o Nesi u Škotskoj.
Kako svakog meseca, svejedno da l’ je 10-ti, 12-ti, 16-ti ili 20-i, kad odem u poštu da platim telefonske račune u svejedno koje doba dana, čekam i čekam i čekam, i kad vidim da je još samo jedno ispred mene ja se poradujem, al’ sa tim jednim se, uvek, desi:
- da počne da se svađa sa šalterušom;
- da je zaboravio naočare a treba nešto da popuni. Onda moli šalterušu da mu ona popuni a ona neće. Kaže da nema vremena i da nije plaćena ni za ovo što radi;
- da nema dovoljno para, pa kaže „Doneću ti za pet minuta, samo mi lupi pečat da ne čekam. ’Oću dece mi“. I šalteruša mu poveruje i lupi pečat. Kad bi se zajebavali;
- da nema sitno! Nema ni šalteruša. Ni koleginice - šalteruše s leve i desne strane. Ni niko iz ostalih pet redova, ukupne dužine dvanaest kilometara. Ja, najčešće, imam. Sa sitninom nikad ne kuburim, krupan novac mi zadaje glavobolju. Imam al’ ne dam. Mazohistički ćutim i zveram naokolo, spremna da stojim do kraja života u redu, samo da vidim šta će dalje još da bude;
- da pita ko je ovde glavni. Šef ili kontrolor ili direktor ili šalterušin nadređeni, bilo kako da ga zovu po sistematizaciji, neka se smesta zovne i nacrta OVDE! Zato što oni od njega žive i zato što treba da ga poštuju i da ga ljube u dupe jer im dolazi na noge da im ostavi pare i zato što čeka od jutros od sedam, i zato što bi ga pre na skeneru prozvali...
Ako li i, čuda su moguća, taj ispred mene pruži ’artiju i pare, uzme natrag ’artiju overenu pečatom koji garantuje da je pljunuo harač za taj mesec i okrene se da se „logout“ iz pošte, istog trenutka se začuje „bup!“ Zvuk koji najviše podseća na onaj kad se stakleno prozorče na kome na zalepljenom kartonu piše „Pauza od 09:00-09:30 i od 16:00-16:30“ zatvori. Pauza.
Ko vas, bre, jebe, što je jedan i pet i što neko misli na vas. Imam i ja život. Nisu ni moja usta čupava. Moram da se javim, odma’ se vraćam, zove me dete na telefon da me pita ’de sam mu ostavila pare za školu u prirodi. Samo da promenim uložak. (Izvinite, jeste degutantno, al’ ovim ušima sam čula kad je to šapnula šalteruši do sebe.)
A ako se ništa od svega navedenog ne dogodi, ako stignem na red, i pružim joj pare i račune i ona račune propusti kroz kompjuter a pare uzme...Izgubi se račun.
„Pogledaj još jednom u torbu, možda si ga mahinalno stavila“ – kaže.
„Nemam torbu“- kažem.
„Da nije u džepu?“
„Nije, gledala sam već nekol’ko puta.“
„Da ti nije u ruci?“
Podignem ruke sa dlanovima na otvorenim na gore, da se uveri da mi nije u ruci. I da, na žalost, nemam ni pištolj ni govnavu motku.
„E pa onda stvarno ne znam!“ – kaže, a onda kaže „Sledeći!“
„Alo, seko, a šta ću ja za račun?“ – jebo me račun.
„Idi iznad Siti paba i traži duplikat, pa se vrati ovde da ti udarim pečat da si ga platila.“
Znači...
Da vam ja to, i još sto puta toliko, ispričam, vi bi odmahnuli rukom i rekli: „Čitali smo to kod Mome Kapora, u ’Priči o nezgodnom trenutku i Kepi Ždrnji’!“
Je l’?
Pa dobro.
Onda vam neću ni pričati.
Al’ samo da vas pitam; da nije Mome Kapora i Mao Ce Tunga, koga bi dve milijarde ljudi citiralo?
Naravoučenije:
Kad vam bude žao što mi niste verovali da pričam svojim rečima događaje iz sopstvenog života, kad budete gledali u nebo priželjkujući kišu, jer 'de je kiša tu je i blato, kad vam blato bude trebalo k’o ’leb, da me od njega pravite, biće prekasno za kajanje i „Molim te, ’ajde opet, saće ti verujemo“.
Još i ovo, oko Đurđevdana:
Slava je uzeta samo kao primer pomoću koga sam htela da pokažem koliki sam baksuz. A vi se raspisali o slavama, k’o da vam je to tema za domaći.
Pa vam sad dugujem par objašnjenja, jer ne bih da nešto ostane nedorečeno.
Ljudi, nije meni smet’o narod. Ni to što sam u selu. Ni to što narod u selu galami. Ni to što su svi u čarapama.
Najviše tri detalja su me sprečavala da se opustim i uživam u sunčanom majskom danu.
Detalj prvi;
Što nisam rekla „Nema veze, sipaću i ja iz bureta, samo mi pokažite gde je.“
Detalj drugi;
Na koji su način gosti uspeli da dođu do onolike kafe, kad je deljena samo na bonove?
Da l’ su ih spiskali, pa će do prvog juna piti divku ili ciguru?
Da l’ im neko od rodbine radi u nekoj prodavnicI? Dalje se podrazumeva.
Da l’ je Tine držao u šteku, pa je još ujutru stavio na singericu? K’o Cigančići-prosjaci što, kako sednu i podviju noge, prvo stave nekol’ko kinti u kartonsku kutiju, pa tek onda počnu da razvlače harmoničicu i zâpevaju?
Detalj treći;
Što sam bila jako žedna, a nisam smela da pijem vodu.
Sad je, nadam se, jasnije?
Ostalo je bilo sasvim u redu, izuzev odlaska na utakmicu, same utakmice i onoga što se ispodogađalo kad smo se vraćali sa utakmice.
* * * Nego 'el vi stvarno mislite da ovaj dnevnik ima 1540 čitanja?
Nemojte biti naivni, pliz.
Ima, u najboljem slučaju, 145-154.
Sve ostalo sam ja "čitala", odnosno ulazila-izlazila, ulazila-izlazila, ulazila-izlazila, da popravim brljotine.
Ništa što su ljudi napravili "pregled poruke". Ja je, kao, pregledam, i k'o svaka vesela Čačanka (to nam je prima osobina, nama Čačankama, da smo vesele ) šibnem na "pošalji", a onda gledam i ne verujem šta sam sve propustila.
Pa uđem, šta ću.
Pa izađem.
(Pozdrav za mog profesora srpskog T.Đ. i njegovo književno "Iziđem". Profesore, žao mi je, ali ja, posle svih ovih godina, i dalje izađem. Nikako da naučim da iziđem.
Dakle, i sad izlazim (1541 put) pa ću da uđem opet kasnije. Čim ručam.
* * *
Da vam sad ispričam kako sam upala u baru pored koje su, u roku od pola sata, prošli milioni ljudi i žena a niko u nju nije up’o sem mene u petnestom minutu...
Ili, opet sa barom kao scenografijom, kad sam skraćivala put do kasapnice prolazeći dijagonalno kroz dvorište jedne zgrade, pa između čet’ri miliona garaža, sve u cik-cak, k’o Križaj, pa na kraju između samo dve garaže priljubljene toliko da ni uhranjeniji golub ne bi mog’o da se provuče. Al’ meni je uspevalo...Tu je neko stavio komad sunđera dimenzija 50 x 50 x 25cm (gde je 25 cm visina sunđera, a po 50 cm dužina i širina, jer je sunđer bio trodimenzionalan), tačno u centar bare. Ne znam ko se toga setio, al’ ako ovo ikad pročita, odajem mu priznanje: BRAVO, MAJSTORE! Jesam li rekla da je bara bila duboka dva metra i da je cele godine bila nepresušna? Ako nisam, da znate da jeste. Dakle (što rek’o Aleksica, znači), znači ja sam se uvek prvo vrhom desne cipele/čizme/patike oslanjala na taj sunđer, da ne pokvasim obuću. Zatim sam nestajala u bari, k’o Nesi u Škotskoj.
Kako svakog meseca, svejedno da l’ je 10-ti, 12-ti, 16-ti ili 20-i, kad odem u poštu da platim telefonske račune u svejedno koje doba dana, čekam i čekam i čekam, i kad vidim da je još samo jedno ispred mene ja se poradujem, al’ sa tim jednim se, uvek, desi:
- da počne da se svađa sa šalterušom;
- da je zaboravio naočare a treba nešto da popuni. Onda moli šalterušu da mu ona popuni a ona neće. Kaže da nema vremena i da nije plaćena ni za ovo što radi;
- da nema dovoljno para, pa kaže „Doneću ti za pet minuta, samo mi lupi pečat da ne čekam. ’Oću dece mi“. I šalteruša mu poveruje i lupi pečat. Kad bi se zajebavali;
- da nema sitno! Nema ni šalteruša. Ni koleginice - šalteruše s leve i desne strane. Ni niko iz ostalih pet redova, ukupne dužine dvanaest kilometara. Ja, najčešće, imam. Sa sitninom nikad ne kuburim, krupan novac mi zadaje glavobolju. Imam al’ ne dam. Mazohistički ćutim i zveram naokolo, spremna da stojim do kraja života u redu, samo da vidim šta će dalje još da bude;
- da pita ko je ovde glavni. Šef ili kontrolor ili direktor ili šalterušin nadređeni, bilo kako da ga zovu po sistematizaciji, neka se smesta zovne i nacrta OVDE! Zato što oni od njega žive i zato što treba da ga poštuju i da ga ljube u dupe jer im dolazi na noge da im ostavi pare i zato što čeka od jutros od sedam, i zato što bi ga pre na skeneru prozvali...
Ako li i, čuda su moguća, taj ispred mene pruži ’artiju i pare, uzme natrag ’artiju overenu pečatom koji garantuje da je pljunuo harač za taj mesec i okrene se da se „logout“ iz pošte, istog trenutka se začuje „bup!“ Zvuk koji najviše podseća na onaj kad se stakleno prozorče na kome na zalepljenom kartonu piše „Pauza od 09:00-09:30 i od 16:00-16:30“ zatvori. Pauza.
Ko vas, bre, jebe, što je jedan i pet i što neko misli na vas. Imam i ja život. Nisu ni moja usta čupava. Moram da se javim, odma’ se vraćam, zove me dete na telefon da me pita ’de sam mu ostavila pare za školu u prirodi. Samo da promenim uložak. (Izvinite, jeste degutantno, al’ ovim ušima sam čula kad je to šapnula šalteruši do sebe.)
A ako se ništa od svega navedenog ne dogodi, ako stignem na red, i pružim joj pare i račune i ona račune propusti kroz kompjuter a pare uzme...Izgubi se račun.
„Pogledaj još jednom u torbu, možda si ga mahinalno stavila“ – kaže.
„Nemam torbu“- kažem.
„Da nije u džepu?“
„Nije, gledala sam već nekol’ko puta.“
„Da ti nije u ruci?“
Podignem ruke sa dlanovima na otvorenim na gore, da se uveri da mi nije u ruci. I da, na žalost, nemam ni pištolj ni govnavu motku.
„E pa onda stvarno ne znam!“ – kaže, a onda kaže „Sledeći!“
„Alo, seko, a šta ću ja za račun?“ – jebo me račun.
„Idi iznad Siti paba i traži duplikat, pa se vrati ovde da ti udarim pečat da si ga platila.“
Znači...
Da vam ja to, i još sto puta toliko, ispričam, vi bi odmahnuli rukom i rekli: „Čitali smo to kod Mome Kapora, u ’Priči o nezgodnom trenutku i Kepi Ždrnji’!“
Je l’?
Pa dobro.
Onda vam neću ni pričati.
Al’ samo da vas pitam; da nije Mome Kapora i Mao Ce Tunga, koga bi dve milijarde ljudi citiralo?
Naravoučenije:
Kad vam bude žao što mi niste verovali da pričam svojim rečima događaje iz sopstvenog života, kad budete gledali u nebo priželjkujući kišu, jer 'de je kiša tu je i blato, kad vam blato bude trebalo k’o ’leb, da me od njega pravite, biće prekasno za kajanje i „Molim te, ’ajde opet, saće ti verujemo“.