S. P. se zvala Stojanka P. Od pre petnaestak godina sa nadimkom Roza. Radno vreme joj je bilo od sedam do tri, autobus za do kuće je imala u tri i dvadeset, ručak je spremala od pola četiri do kako kad.
"Kako" znači da je kuvala nadvoje-natroje, a "kad" da je to radila dok na nekoj teve stanici počne repriza ili nova epizoda neke od njenih najomiljenijih serija.
Bližio se Đurđevdan. Stojanka i muž joj dogovoriše se da okreče primaću sobu.
"Stojo, pita Veso u koju boju da mala?" - provirio je muž kroz vrata.
"U rozedo" - prošmrcala Stojanka, dok je jecala uz muziku Davida Montoroa.
Nešto ispred ponoći, ušla je u okrečenu sobu, sva crvenih očiju i sva slinava. Soba se zelenela samo tako.
Pa jebote, da l' su ti slepci ludi?!
"Sretene, što nam je soba zelena?" - drmusala je muža sa sve krevetom.
"Zato što si ti rekla."
"Ja sam rekla rozedo" - vrisnula je.
"Pa šta oćeš u ovo doba?"
"Pa da ne bude zelena."
"Nego kaka?"
"Nego rozedo, idiote!"
Reč po reč, shvatih da je Stojanka imala želju da soba bude boje roze.
I da nadimak Roza ne duguje ni lepoj Kasandri ni njenoj slepoj posestrimi Ljovisni nego moleru - daltonisti.