Od pola tri čitam ovde ove moje pričice, tražeći detalje koji možda
kompromituju nekog iz moje familije.
U sredu smo se
dogovorili da ćemo muž i ja danas
sa izvesnima jesti podvarak, „između jedan i pola dva, ali čućemo se još!“, pola četiri je, nismo se čuli, izgleda ništa od podvarka.
Da mi je juče neko reko da imam umobolnu
familiju, ja bi mu rekla: „Ih, ništa su oni sad. Nego da si ih upozno dok su
bili tuto kompleto, pre nego ih je više od pola pomrlo. To je tek bilo da staneš,
gledaš, krstiš se i poturčiš.“
A da mi sad neko kaže kako imam umobolnu familiju,
smesta bi ga gađala čime stignem s namerom da ga ubijem, kolko mi se jede podvarak. Il to il da ovo
što mi se dešava s njima pretvorim u
priču i ponudim Tarantinu kao scenario za film koji će dobiti „Oskara“ za film
sa najboljm scenariom.
Odma ću da nastavim, samo da kažem još i ovo , mada sam to već pominjala negde :
Baba
jednog mog poznanika posenilila pa ništa
što joj se dogodi danas ne ostavi za sutra. Jednom joj mačku Leposavu pregazio auto, baba mačku saranila
i zaboravila, ujutru je zove, mačka se ne odaziva. Kažu joj da je „mac-mac“
pregazio „tu-tu“ i baba udari u vrisku. U stanu od šeset kvadrata i
šestoro odraslih. Posle nekolko dana i jutarnje „macmac vriske“, njen zet na
kartonu napiše
i rajsneglama pričvrsti za vrata šifonjera, da baba kad se probudi odma svati zakaj se Leposava ne odazivlje. I da je ne mácá više, pa da kad po stoti put svati istinu izbudi pola sveta, te da tako i on odspava bar
do pola sedam. Budi se baba sutradan (odavde su pretpostavke; baba je spavala
sama u sobi, jer niko nije imo čuku da spava s njom. Bila godinama u tripu da
je truju, pa se nije moglo ni naslutiti šta mož da joj padne na pamet u vezi
noževa pogodnih za zločin iz strasti ili osvete, whate’er) i taman da zamjauče,
pogled joj padne na karton s obaveštenjem o Leposavi. Tako da
nije zaplakala nego zakukala i probudila
i zeta i još pola sveta.
Nastavljam
about my family.
Ne
mogu da im navodim imena, ne mogu da ih krstim inicijalima, jer 80% njih ima imena
koja počinju slovom M, pa bi bilo lude zbrke, ne mogu da im smišljam lažne
inicijale, jer ne mogu da zapamtim ko je ko iza inicijala, ne mogu da im dajem lažna cela
imena, jer tek tako se pogubim
ko moja pokojna komšinica, koja je mene u periodu 1966-2000, zvala „Bebo“, brkajući ме sa sestrom joj, koja je živela u Pančevu i bila starija i od mene i od pokojne komšinice. A mog tatu „Gospođa
Perka“, a on se zvao Milovan i bio, bar tako pričaju, gospodin.
A
ne mogu da ih oslovljavam ni pravim
imenima, jer u poslednje vreme vise na internetu ko majmuni na grani.
Čak
i oni koje vata struja kad se briju i običnim
žiletom , sad se dovatili neta i leče sve u šesnes tumore i metastaze, sve onlajn.
A
ako je svet mali, šta mislite kolicni je internet. Šta ću ako nalete na ono što
pišem, kad mi i ovako izedoše džigerice?
I
ne, ne smem da računam na to da nema razloga da posete blogspot, koji u imenu nema ništa što asocira na medicinu,
bolest, beli mantil, mito u evrima, flašu viskija. Nema to veze. Oni sednu za
tastaturu i uguglaju:
kako
da dođem do ulice doktora subotića i nađem kliniku za majku i dete zapadni ulaz
od karađorđevog parka pored parkinga a da nije jednosmerna ulica nego da je
dozvoljena vožnja u oba smera?
I
DOBIJU INFORMACIJU!
A ako dobiju to, kako tek neće dobiti mene.