„Da nisi negde videla onaj mo... Šta ti je to?“
„Koje to?“
„Pa to crno? Ako je crno? Pošto je providno. Vidiš li da je
providno? Potpuno providno!“
„Kako je crno, ako je providno?“
„I ja se pitam. Sve se... sve ti se vidi.“
„Šta sve, Martine?“
„Sve što imaš, eto šta. U tome ćeš da ideš?“
„Da. To sam danas kupila, da bih večeras obukla.“
„Lepo. Samo... ja ne idem sa tobom tako obučenom.
Izgledaš... jefitno.“
„Ali, Martine, ovo je samo haljina. Misliš da će neko videti
u čemu sam?! Meni se sviđa a nije ni jeftina. Da sam znala da ti se neće
dopasti... al’ mogla sam da pretpostavim. Ti bi najsrećniji bio da obučem
navlaku za jorgan.“
„Doro, svi će gledati u čemu si. I u to ispod. Baš me briga
kol’ko si je platila, al’ ako hoćeš da idem i ja, obuci nešto drugo. A to sutra
zameni za nešto manje providno. Neće biti problem, od toga je sve manje
providno.“
Dora je zakolutala očima.
„Pola devet je. Treba da svratimo u cvećaru i da kupimo
flašu vina... ’oćeš li sko... Šta ti je sad to???“
„E, jebi ga, Martine. Pantalone. Koje sam takođe danas
kupila. Šta njima fali?“
„Po pola metra materijala u
širinu. Jesi li ih probala, kad si kupovala?“
„Svašta! Nego šta sam.“
„Čime? Kašikom za cipele? Doro, ocrtavaju ti se mladeži kroz
njih, kol’ko su uske. Ccc... A ni one nisu jeftine?“
“Nisu, ali moj broj jesu. Takav je model.“
„Ili obuci nešto stvarno
pristojno ili ne idemo. A neću ni platiti te krpe, kad stigne račun.“
Dora je zakolutala očima i uzdahnula.
Martin je bio debeljuškast, malo proćelav, imao je delimično
ravne tabane i ne baš zavidnu visinu. Ali je bio divan čovek, divan muž i divno
je zarađivao. I bio je malko ljubomoran.
„Odgovara li ovo?“ – ušla je posle desetak minuta u sobu, u
kratkoj, kratkoj beloj haljinici golih leđa i dubokog dekoltea, ali
neprovidnoj.
Martin je progutao knedlu, gledajući je. Vitka, preplanula,
dugih nogu, čvrstih grudi, čije su se bradavice tek naslućivale, fantastično
oblikovane guze, jedva pokrivene belim šifonom ili damastom ili svilom ili od
kog li je već klinca sašiveno to krpče, koje treba da zove ’aljinom i da je
pusti da u njoj izađe međ’ svet.
„Zar ti stvarno ništa pristojno u garderobi nemaš?“ –
pokušao je još jednom.
„E, znaš šta. Ako ni ova stara haljinčina ne može, onda ja
neću ići. Smorio si me savetima i primedbama. I uvredama! I još nešto. Nemoj
misliti da ću tamo da sedim k’o klada, samo zato što ti ne umeš da igraš.“
„Dobro, ’ajde u tome. Kasnimo.“
Posle večere, dok su se gosti smeštali pored bazena i divili
ukrašenom platou za igru, prišla je Lei, svojoj prijateljici.
„Sutra ću svratiti da ti ono vratim.“
„Važi. Strava ti je haljina. Sad, kad sedneš, prekrsti dva-tri
puta nogice, k’o Šeron u „Strastima“. Ako te do sutra uveče ne zovne, ovde me
seci“ – rekla je Lea.
* * *
Martin se, posle nekoliko martinija, raznežio.
„Preterujem. Predobra je. Kako se samo presvlačila, jadnica.
A i ja, što li se već jednom ne oslobodim toga da će me prevariti ili ostaviti.
Dvadeset četiri godine razlike – pa šta! Od sutra ću ponovo da počnem sa
plivanjem i trčanjem“ – razmišljao je, gledajući Doru kako pleše u naručju
visokog, crnokosog mladića.
Visoki crnokosi Filip, momak koji je Dori zapeo za oko pre
dve nedelje, na jednom koktelu, još iste večeri joj je dao broj svog telefona.
Uz molbu da ga obavezno sutra zove.
Bela haljinica, kupljena tog dana, koja je koštala koliko bi
koštale Leina providna bluza i pantalone i tamo neka nefirmirana haljina,
opravdala je svoju cenu.