Aktuleno je podvlačenja crta i svođenje računa.
Pišem ovaj post pri polučistoj svesti.
Desetog decembra sam se registrovala pod nikom Atajlo i
parolom "Kažu da sam ironična, a ja mislim da jesam."
Za mesec dana objavila sam:
- Piše 85, ja mislim oko četrdesetak postova.
Za mesec dana stekla sam:
- Piše 32, ja mislim malo više prijatelja.
Za mesec dana izgubila sam:
- Ne piše ništa, ja mislim 2-6 prijatelja.
Za mesec dana i jesam i nisam prijatelj sa:
- Ne piše ništa pa ne bih da iznosim mišljenje, pošto ništa
ne piše.
Za mesec dana imam komentara:
- Piše 1111, pa mislim da sam u pravom momentu sela da ovo
napišem. Četri keca - baš lep, okrugo broj!
Za mesec dana ostavila sam komentar na:
- Ne piše ništa, ne znam de da tražim, ne znam da l može
igde i da se vidi, nemam ni maglovitu predstavu kolko, ne verujem da je manje
od, recimo, 300. (A i možda su sadržani u cifri 1111, pojma nemam. A i ne znam
kome bi to bilo bitno, sem nekom statističaru koji je fasovo ptičji grip
ili je na amfetaminima?!)
Za mesec dana nisam naučila da ubacim ni muziku ni slike u
blog.
Ni za još milion meseci neću i baš mi milo.
Za mesec dana sam:
- Svašta uradila, svašta doživela, svašta čula, svašta
rekla, svašta pomislila, svašta poželela, svašta prezrela, svašta shvatila,
svašta videla, svašta osetila, svašta zavolela, svašta napisala.
Za mesec dana sam se ugojila dva kila i oću da se ubijem,
jer ne mogu da zakopčam ni jedne farmerke, a da posle toga dišem.
Za mesec dana su mi izolovali stan stiroporom, pa mrežicom,
pa malterom, pa fasadnom bojom. Boja je ko kad se najedeš šargarepe pa to
odma povratiš.
Za mesec dana potrošila sam, brat bratu, najmanje
1,5-2 metra drva manje, u odnosu na isti period prošle godine. To
je zbog izolacije, pošto baš bilo ladno napolju.
Za mesec dana, ni jednog momenta mi temperatura u kući nije
bila ispod 23'C, i nisam pametna kako se, bar zbog nje, ovo salo na meni ne
topi. Nego sam još i dobila dva kila, o čemu vas i obavestih maločas.
Za mesec dana sam nekolko puta bila na ivici da pojedinima
crtam kako mi uspeva da visim ovde po mnogo sati u toku 24, a da me niko ne
veša o luster što to radim.
Za mesec dana ni jednom nisam nacrtala kako mi to polazi za
rukom.
Ni za još milion meseci neću i baš mi milo.
Za mesec dana sam ovde napisala 3 (tri) kvalitetna posta.
Ostali (82 ili 37, zavisi kome više verujete) slobodno mogu da nestanu i da ih
više nikad niko ne pročita.
Za mesec dana ću, ako nastavim da visim ovde po mnogo sati u
toku 24, napisati post sa temom "Za dva meseca sam..."
P.S. U 19:01, devetog januara, trknula sam da kupim šlag. Na poštanske sandučiće neko je stavio koverat. Il je poštar (u šta ne verujem) il je deda Mraz (u šta, kad se setim kako je naš poštar vredan, mnogo više verujem.) Nemam običaj da virim u tuđu poštu, ali ovaj koverat i nije bio tuđ nego ničiji, stajalo je odozgo i bio boje bordo.
Stepenišno svetlo ni za ovih mesec dana nije proradilo.
Pri svetlosti lampiona sa ulice (jeziva je magla napolju,
tek da znate ako nameravate u šetnju ili obijanje trafike na ćošku), pročitala
sam:
SZR "ATAJLO"
i dalje sve što sleduje.
Unutra čestitka.
Meni. Samo meni.
Kao rukom slikana, boja razmrljanih suzama radosnicama,
šapuće mi u mraku da me voli najviše.
Merry Christmas
Sve, baš sve najlepše
želi ti MIRIAM
sa lončićima.
:)
Za mesec dana upoznala sam Miriam i njene lončiće.
Čime još da se hvalim, pobogu?
(Za moju Mimi, sa zakašnjenjem koje mi je unapred oprošteno.)