Sve je počelo kad se jedne subote moj rođak okúpa.
Izađe iz kupatila,
obuče čist veš, stavi mrežicu na opranu kosu i ode u krevet ranije nego obično.
Navi sat da zvoni u pet, ugasi lampu pored kreveta i već
posle nekoliko minuta zaspa.
Ujutru je popio kafu, popušio tri-četiri cigare uz nju,
popio dve rakije za cirkulaciju i jednu za stomak i izašao iz stana.
Otišao je pravo kod svog pašenoga, kome je toga dana sin
odlazio u vojsku.
Dvorište malo, strmo i kaldrmisano. Klupe i stolovi
nestabilni.
Taman kad su počeli da
traže čime da ih potkoče, pojavi se svastika sa poslužavnikom.
„Da se zagrejete, skuvala sam kafu i vruću. Jesi ti jeo
nešto, zete?“ – pita mog rođaka. On reče da jeste.
Onda su on i pašenog seli da popiju kafu. I po vruću rakiju.
Odnosno, pašenog je popio jednu, a moj rođak ostatak.
Utom je naišao komšija iz kuće preko puta i pitao treba li
im suncobran, pošto će kiša. Rekli su da treba, ali pošto komšija ima bolestan
kuk, a suncobran tri metra dužine, pošao je moj rođak da ga uzme.
Kod komšije dvojica
rmpalija stružu drva.
Ispostavi se da poznaju mog rođaka, jer su zajedno
osvanjavali na tomboli pre četvrt veka. Poslaše dete da kupi po pivo, da
nazdrave u to ime. Pitali su mog rođaka oće li i on pivo. „Oću“ – reko je.
Posle su slali dete po pivo još nekolko puta.
Posle je dete samo došlo i reklo mom rođaku da se raspituju
iz kuće preko puta da l je živ, pa je on ustao, pozdravio se sa prijateljima,
uprtio suncobran na rame i vratio se kod pašenoga u dvorište.
Pašenoga je zanimalo što se tako dugo zadržao, pa je moj
rođak počeo da mu priča koga je sve sreo, ali je pašenog bio nervozan, pa je
rekao „Dobro, dobro, ćuti!“
Moj rođak je prestao da priča i nastavio da pomaže. Složio
je tri klupe jednu preko druge i odneo ih u šupu.
Iz kuće je izašla svastika i pitala gde su klupe. „Odno ih ja u šupu, ako počne kiša.“ Svastika mu je rekla da vrati klupe,
a ako počne kiša, onda će se poubijati. Moj rođak je otišao u šupu, uprtio pod
mišku tri naslagane klupe i vratio ih u dvorište.
Tada je došao poštar sa telegramom kojim su ujak i ujna
čestitali odlazak u vojsku pašenogovom sinu. Svastika je iznela kafu i ljutu
rakiju da posluži poštara, a moj rođak je rekao da će i on da popije jednu,
smrzle mu se ruke.
Poštar se poslužio i otišao, a moj rođak je ostao da sedi
dok ne popije još jednu.
U međuvremenu, dok je pio još jednu, došla je njegova žena sa decom, došli su mu tašta i tast, druga
svastika i njen... u međuvremenu su
došli svi.
Žena ga je pitala je l pio i je l jeo, a on je odgovorio da
jeste jeo, a da nije pio, i da su mu se smrzle ruke.
S obzirom da se radi o kraju septembra i prohladnoj nedelji
i oblacima iz kojih samo što nije počelo i dvorištu u kome su se gost pomalo
smrzavali, domaćin je zamolio rođaka da ih posluži vrućom rakijom.
„Ne treba više, šećerila sam“ – rekla je svastika moga
rođaka, videvši ga kako kutlačom zahvata rakiju iz lonca i proba da li je
dovoljno slatka.
„Aaa...dobro, dobro...“ – poneo je poslužavnik sa čašama i
loncem.
„Sačekaj, Stevane...(ne mogu da verujem da do sad nisam rekla
da se čovek zove Stevan. Ime glavnog junaka nisam još napisala, a ovi u
dvorištu se već pokočili od zime!) ...kućeš taj lonac pred ljude. Evo ti ova
dva bokala, pa prespi u njih“ – zgranula se svastika.
Moj rođak Stevan je sipao vruću rakiju u dva bokala. Ostatak
iz lonca je popio, uz gadljivu grimasu. Onu „da ne propadne - vruća nije
nizašta kad se oladi - a još je gora kad se podgreje“ grimasu.
„Jebi ga, Stevane, upropasti mi novu suknju. Ovu fleku neće
moći da mi očiste na hemijskom“ – druga, mlađa Stevanova svastika je upijala
peškirićem vruću rakiju iz krila.
"To si ti korpom za
leb gurnula bokal, nisam ja kriv“ – pravdao se Stevan ni kriv ni
dužan.
„Stevane, jesi li ti jeo nešto, ili samo pijuckaš?“ – pitao
ga je tast.
„Doručkovo sam, al sad nisam nešto gladan, valjda što mi je
zima.“
„Dođi sedi ovde kod kumova, pa se založi malo“ – rekla je
Stevanova žena.
Stevan je seo kod kumova, i počeo da se raspituje o njihovom
zdravlju i zdravlju njihove dece. Saznao je da im je stariji sin pošao u osmi razred, a ćerkica u
peti. Ćerkica je odličan đak, a sa sinom nisu pametni šta da rade. Sem da pišu
molbu nekom kazneno-popravnom domu da ga prime na desetak godina, ne pitaju šta
košta. Pošto su oboje prosvetni radnici, sila ne dolazi u obzir, a „milòm“ se
pokazalo neefikasno.
„Šta ima veze što ste učitelji? Kad sam ja išo u školu mene
je moja učiteljica ubijala do smrti.
Nisam smeo kevi da priznam od čega su mi masnice po nogama nego sam joj sve
govorio da sam pao na fudbalu ili kad sam skako s mosta. I šta mi fali? Zato
kad je moj Jovan u drugom mašinske naređo pet kečeva na polugođu lepo sam uzo
konopac i vezo ga u podrumu za vodovodnu cev. Zora (Zora mu je žena, ni to
nisam rekla!) plače, kaže odveži mi dete, smrznuće mi se, minus osamnes napolju,
al ja jok, ne odvezujem ga i ne slušam ni nju ni kevu ni komšiluk ni nikog.
Držo sam ga do ponoći, pa sam ga tek onda pustio da uđe u stan. Ne bi ni onda,
nego mi nestalo cigara, pa sam poslo njega da mi kupi...“
„Ali tvoj Jovan nije završio zanat?!“ – reče kum.
„Nije, al pamti kako sam ga vezo. Zanat nije završio zato
što sam ja posle digo ruke kad sam dobio infrakt, inače da sam teo da budem
strog i fakultet bi završio, ne samo zanat“ – odgovori mu Stevan i isprska mu
belu košulju cveklom. „Jo, izvini, smrzle mi se ruke, pa nemam osećaj u njima“
– bi Stevanu neprijatno, pa poče salvetom, kojom samo što je obrisao ruke i
usta, da čisti kuma.
„Neka, Stevane, ostavi. Nema veze... Oćemo l mi didemo
Grozdo?“ – obrati se kum ženi. „Ostala nam deca sama, oće onaj d ode na flipere. Aj ustaj.“
„Kume, kumo...de ćete, šta je bilo, šta ti je to bilo sa
košuljom i sakoom...nije valjda da već idete... čekajte pečenje i torte... tek
što ste došli...“ – mahala je Stevanova starija svastika rukama.
„Moramo, Jovanka... (Jovanka je ime starije svastike, da se
zna. Do kraja ću reći imena svih prisutnih, samo ako se ne zbunim)...
da idemo, baš kažem da su nam deca ostala sama, a sutra se radi i oni idu u
školu i taaako...“ – i taaako su kumovi otišli pre pečenja i torti.
„Stevane, uzmi nešto pojedi, nemoj samo piti“ – prišla je
Zora i sela pored muža.
„Pomakni se još vamo, vidi kolko ima mesta. Ko velim, da
popijem Grozdinu rakiju. Ne valja kad se podgreje a šteta da se baci, zbog
šećera. Ma je l ovo.. jesi ti osetila... vidi opet... evo počinje kiša... jebem je usta da je jebem, što baš sad“
– naljuti se Stevan i ustade da raširi suncobran.
„Nemoj vikati i nemoj psovati, nema smisla zbog ovog naroda.
I pazi...“
„Šta da pazim? Pazi
preturi se čaša! Pazi malo, Zoro!“ – opomenu je Stevan dok je širio suncobran
iznad stolova. „Pazi bre Zoro, obali sve sa stola!“ – opet je upozorio ženu.
„Stevane, ne obaram ja nego ti novinama.“
„Kojim novinama....? Vidi stvarno, novine. Aaa, mora da ih
je stavio da bi tesnije ulazio u postolje...Vidi šta ovde piše „U pijanom
stanju ubio tasta i taštu pa izvršio samoubistvo“. Cccc...Kad nisam pono
naočare. Vidim najveća slova, al mi
nešto titraju...“
Suncobran se nezgodno nakrenuo i šiljkom pao na tastovu
štaku, a štaka je pala i udarila taštu u nogu. Stevan je hteo da pomogne, ali
se i bokal nezgodno nakrenuo i pao mu na levu ruku u razbio mu se o ruku.
Kad su ga vratili iz hitne pomoći, Stevan je rekao da mu je
doktorka rekla da legne, jer je izgubio dosta krvi, ali da on nije hteo da ide
kući, jer mora da pomaže. I da mu je rekla „ništa alkohol“, jer je primio neko
sranje protiv trovanja, ali da on mora da popije jednu rakiju, jer mu se smrzla
desna ruka.
Posle dužeg natezanja i kraćeg ubeđivanja sa malobrojnim
gostima, uspeo je da se domogne flaše sa rakijom.
Pašenogov kolega je, odlazeći, na kapiji rekao „Jebo te al
ovaj tvoj pašo ujeda!“ i pokazao na ruci modro-crveni trag od tri zuba.
Stevanov pašenog je samo nemoćno raširio ruke i pošao natrag na veselje.
I tako još nekoliko puta. Taman
se odmakne od kapije, neko od gostiju odluči da pođe kući, pa se on pozdravlja
i zahvaljuje što su došli.
Mlađa svastika moga rođaka je pri odlasku rekla „Jebo ga onaj ko ga sastavi s nama!
Dupe mi bridi kolko me štipo! Ova naša Zora je još luđa kad živi s njim! Pitam je može li ona sutra
da ide u socijalno da uzme nalog za novu štaku za tatu, a da ja vodim mamu kod
ortopeda, a ona samo plače...“
U tom momentu je i Zora, potpuno uplakana, rešila da ide
kući. Tako da je na kapiji bilo više sveta nego u dvorištu.
Moj rođak je za to vreme pokazivao kako povređen i previjen
može da hoda na rukama po kaldrmi. U publici su bili jedna baka iz broja 22,
starija svastika, Stevanova deca i pašenogov sin-budući vojnik.
Onda je pašenog širom otvorio kapiju i uz pomoć sina-budućeg
vojnika i Stevanovog sina pomogao Stevanu da uđe u auto koji će ga
transportovati do kuće. Dvojica su ga nosila, a treći mu je držao „kragnu“.
Stevan se otimo, pretio i drečo, al uzalud.
Sutradan se Stevan probudio oko devet. Ušao je u kuhinju i
rekao Zori da mu ne kuva kafu, jer mu nije dobro.
Onda je zapalio cigaru, ali je odma i zgnječio, jer mu nije
prijala.
Skoro dva minuta je duboko razmišljao i ponovo se obratio
Zori:
„Rekoh ja tebi da se ne kupam, jer sam alergičan na toplu
vodu. A ti navalila... I sad sam sav
smlaćen i sjeban.“