„Al ova Atajlo (p)ostaje naporna, čoveče. Babe pa
babe, jebale je babe. I gvozdene babe i babe od svih
postojećih i nepostojećih materijala.
I taj ko joj reče da o tome piskara, ni taj nije najčistiji.
Ko da se drogira. Ko da nas to pa zanima. Ko da se drogira supenom kašikom,
bre. E baš da joj ne napišem „Jo šo ti lepa priča, Atajlić. Svaka čas!“ Dosta
bre više s babama. Njoj bi trebalo ukinuti penziju i poslati je da čuva babe za
pare. Pa stvarno. Kad ih već tolko voli. O, svašta! Blejačim ovde od jutros, ko
velim napisaće nešto normalno, čisto da promeni, kad tamo – ono ona opet o
nekoj babi. Kolko baba ti ženo poznaješ? Znaš li nekog mlađeg od sto godina,
leb te ne jebo? Smanji malo taj gerijatrija doživljaj“ – kažete vi.
A ja to čujem i odma obrišem današnji post o još jednoj babi
i dam vam časnu reč da za danas ukidam babe.
Pričaćemo o tome kako kad te neko voli pa ti kaže da
te voli pa onda ti kažeš, u sebi, „Okej, ajde, moramo nekako početi priču, mora
neko početi prvi, aj nek bude da me voli odavno i da završimo s tim pa da
pričamo o drugim stvarima, al pre toga, ne zaboravi da mu kažeš da si od
retkih tičica koje ne vole da budu lagane (da ih lažu, u prevodu, jer ova
tičica bi sve dala da bude lagana, al ispod šeset ne silazi, pa ni vode da ne
pije), pa će valjda svatiti, vidiš da je pametan ko košnica pčela, pa mu onda
to i glasno kažeš, a on ti odgovori da nikad ne laže jer mu priroda to ne
dozvoljava i jer nije neko ko laže, a ti onda probaš ovako: „Dobro, važi, verujem“,
a tolko veruješ da su ti se iskrivili navodnici i postali ko Pinokiov nos, pa
došli ko zagrade, evo ovako [[]] izgledaju, al šta da se radi, došla vremena
kad u kasapnici, posebno u NID-u, počinju da ti klecaju kolena dok moliš
onog visokog tipa sa crvenim kačketićem da ti iseče pola kila izletničke, al
tanko, tankooo, očekujući da će te, čim čuje šta tražiš, obrisati sa liste
prijatelja i udariti ti blok... a ne, to je na fejsu, sad ne pričam
o tome... očekuješ da će spustiti sataru i isključiti
isekačicu salame i izaći iza pulta i da će klekne pred tebe na pod
zbog čije klizavosti na vratima piše „pazi, klizav pod!“ i da će te tu,
pred svima, zaprositi i da će ti reći da te voli još od obdaništa,
svejedno što izgleda ko da nema ni trideset, a verujem da je tu negde oko
dvaesosam; il to, il će ti reći „mrš iz kasapnice, bagro prevrtljiva!“, a ima i
treće, prosto će te ignorisati i drugima tanko, tankooo seći salame i meriti i
zamotavati viršle i lepiti cene na kese, i mleti meso, pola junetinu, pola
svinjetinu, za sarmu, a ti ćeš stajati do kraja sveta, samo zato... Ne, ipak je
ovde kraj rečenice, idemo na novi pasus.
Znači...
Da l je moguće da ja, kojoj je siva najomiljenija boja evr,
nisam obaveštena da je siva ukinuta, da je više nema ni u nabavci ni u prodaji,
i da su sad u ponudi samo crna i bela?
Postoji li ona „zlatna sredina“ koju sam godinama izvrgavala
ruglu i podsmehu, a sad bi trampila dvoje sivih farmerki (koje su mi ionako
male) za samo jedan dan zlatne sredine?
Mora li svaki „novi kontakt“ da se završi posle sedam dana
zato što jedno od učesnika kontakta (od ukupno dvoje) nije moglo da poveruje da
ga je onaj preostali učesnik u kontaktu bez prestanka i bez smanjenog
intenziteta voleo poslednjih sto godina (sto godina ne mešajte s babama,
rekli smo da o njima nema ni govora danas, sad sve i da oćete.)
Postoji li još neko od onog normalnog sveta, ako ne računam
Darku i Rala, onog sveta koji ti je jutrom, uz kafu, slao vic za koji je bio
siguran da će ti se dopasti. Ili link ka nekoj
pesmi koju često slušate, a zna da si lenja da, sem čitanja novina, išta teže
preduzmeš koristeći miša prvih pola sata nakon buđenja.
Što moramo odma da se volimo, ajde prvo da se upoznamo.
Ili, ako se već i poznajemo
i volimo, aj da vidimo kolko je ostalo od onih nas koji su se zavoleli, nekad,
dok nisu bili ovakvi.
Aj da se igramo vešala il pričam ti priču u deset reči, aj
da nabrajamo naše pevače po abecedi, ajde bre bilo šta drugo da radimo, samo
nemoj da silimo nekoga da i pored očiglednih dokaza više veruje nama nego
očima.
Aj da se bar ne naljutimo kad taj neko, posle izvesnog
vremena kaže „E, izvini, al ja ovo stvarno ne mogu ovako, ima tu puno toga što
se ne uklapa u sliku koju mi neprekidno poturaš pod nos!“
Ajde i da budemo lepo vaspitani, ne samo da pričamo da smo
lepo vaspitani.
Ajde i da budemo iskreni, ne samo da tvrdimo da smo iskreni.
Ajde da sagovornika ne pretvaramo u seks objekat, jer kolko
god vi ne voleli da se osećate silovano, izmanipulisano i iskorišćeno, ne
volimo ni mi.
Ajmo malo milom, zar vam/nam nije i preko glave sile?
Ajde da se stavimo u položaj onog preko puta, aj da vidimo
da li bi mi njemu poverovali kad bi nam reko da nas voli evo već stota godina,
a to što se u međuvremenu udavo i ženio i decu pravio i decu rađo i opijo i
treznio i bolovo i zdrav bivao i smejo se i plako i krao i poklanjo i šutiro i
bio šutiran – to je sve samo da se prekrati čekanje dok mu se pojavi
Ljubav jedina njegova, opet.
Eto vidite? Je l sad vidite da umem da ne pričam o babama?