Šestog septembra sam pošla u prvi razred osnovne. Osmog il devetog smo
(čudi me i brine što se ne sećam) polagali pionirsku zakletvu, dobili pionirske
marame, kape i značke. Istog dana sam sestri napisala pismo.
"Драга моја сестро Љиљана јa сам добро и
пошла сам у школу. У школи ми је лепо. Кад ми будеш слала поклон за рођендан,
пошаљи ми и десет тањира са сликом друга Тита окруженог пионирима са пионирским
марамама како му весело кликћу молим те. Доћи ће ми другарице из школе на
рођендан а данас смо полагали заклетву и постала сам ПИОНИР!!!!! Овде то нема
да се купи и молим те немој да заборавиш важно ми је…“
Dok sam grizla mastiljavu olovku, smišljajući
kako da završim pismo, ušo је Raško, zgrabio papir, pročito i reko da je on već
odavno pionir i da ga to ne interesuje nego da, ako mislim da mi dođe na
rođendan, tražim da pošalje tanjir sa slikom Mirka i Slavka. Pa ja, mada smo
živeli u istom dvorištu i najčešće spavali u istom krevetu, na smrt preplašena
da će mi bojkotovati žuraju, dopišem:
„...или боље ми
пошаљи девет тањира са сликом друга Тита окруженог пионирима са пионирским
марамама како му весело кликћу и један са сликом Мирка и Славка, зато што Рашко
неће да једе из тањира на коме је насликан наш друг Тито. А за чаше нема везе
какве ћеш да пошаљеш, само нека буду са сликама црвених звезда петокрака. Како
си ти воли те твоја млађа сестра Цилка пионирка!!!"
Otrčim do keve u kancelariju da mi dâ pare za avionski
koverat i poštarinu i pošaljem pismo. Ne znajući, mukica, da je paket sa poklonom,
pa i tanjirima i čašama, već stigo.
Ni u to nisam sigurna, al sve mi se čini da je 15.09.1962. bila subota
i pravi letnji dan.
Moja majka uzela dan od odmora, postavila u dvorištu stolove između
jabuka (u dvorištu smo imali dve jabuke i jednu krušku, sve ostalo bila trava
„da se igraju deca“, što su deca i koristila, mislim deca iz cele ulice) i počеlа
da iznosi posuđe, posebno za odrasle, posebno za moje drugarice.
Iznese tako i kartonske tanjire i čaše, šarene salvete, iznese i
poklon, al nigde druga Tita.
Ja u plač.
Skupiše se svi redom (u dvorištu nas bilo ko u Šangaju), zainteresovani
što li se pionirka dere ko da je deru.
Prvi Raško: „De su ti Mirko i Slavko?“
Padam u fras.
Pošto su me ispolivali vodom i naterali da pojedem nekolko kocki šećera
i popijem limunadu, rekoh im što plačem s razlogom. Počeše da mi se smeju.
E tad sam nadala stvarnu dreku.Toliku, da je moja majka otišla u
preduzeće i zamolila da sa zida kancelarije skinu i pozajme joj Titovu sliku.
Objasnila žena da joj detetu rođendan, a nema tanjire koje je očekivalo, pa da
bar slikom druga Tita uveliča slavlje.
Okačiše sliku na jabuku (majke mi rođene, nek crknem ako lažem!) Ja sva
slinava i otekla, al drug Tito me gleda s jabuke.
Počeše da stižu gosti.
U onoj gunguli Titovu sliku niko ne bi ni primetio, da nije stigo ujak
iz Lazarevca, sa ženom i dvoje dece. Njemu Tito na jabuci nije promako. Ni
slatko da uzme, ni kafu da popije, klopu da ne pominjem. Ne samo on - ni svojima nije dao. Samo popiše po čašu vode,
da se porodično povrate od prizora s jabuke.
Sva razdragana zbog poklona i Tita, sedim sa drugaricama (od njih
devet, samo dve stavile pionirske
marame. Zorica i Gordana!) i ne slutim kakva se drama odvija na pet metara od
mene. Priđe mi brat od ujaka, krvnički me uštinu za ruku i reče: „U vozu sam pojo samo đevrek a sad mi zbog tebe ne
daju da jedem. Ludačo pionirska!“
Zaprepastim se, ustanem, dotegnem pionirsku maramu, (nisu mi dali i kapu
da stavim, bila neka vrućina) i pođem da
vidim šta se dešava.
Kad tamo, sad moja mama plače. Zato što ujak traži da ih tata odvede u kafanu na ručak, oni će platiti, samo ne
poznaju Čačak, pa ne znaju de ima kafana u kojoj se dobro jede. Leleče kroz suze: „Nemoj takooo,
pa i ti imaš decuuuu, znaš da sam sedam godina čekala deteeee. Proći će jeeee,
još je malaaa.“
Al on ni da čuje.
Poče da mi drhti brada, poče da me boli mesto de me brat uštinuo, pa počeh
i ja da plačem. Počeše da plaču i moja sestra od ujaka i moj brat od ujaka – ali oni zbog gladi.
Poče opšta kuknjava, najkraće rečeno.
Divnog li prizora za onoga ko je u tom momentu prolazio našom kaldrmisanom Lole Ribara ulicom. Šukovići jedinom
detetu slave sedmi rođendan, a ne zna se ko jače plače.
Tata me uvede u kuću, posadi na hoklicu i objasni da su ujak, ujna,
brat i sestra priglupi, ali i gladni i umorni od dugà puta, pa ćemo
privremeno skinuti druga Tita dok oni
budu tu, a to neće biti dugo, a onda ćemo ga vratiti na jabuku.
Oni otputovali tek sutradan predveče, a mama već u ponedeljak vratila
sliku druga Tita. Kad je došla s posla, čula sam kako se žali tati da je živ
sram pojeo, jer je drug Žunja (sad kapiram da je to bio tip
bezbednjak-dvanaesterac) reko da je prijatno iznenađen njenim postupkom, pošto
je sve do tada mislio da je ona iz ... paaa taaako, ne baš napredne porodice.
Zima ’64.
Ја bilа treći, a Raško peti
osnovne.
Dobio on zadatak iz domaćinstva, da na drveni ram razapne platno, a na
njemu, uz pomoć lepka i pegle, od slame napravi sliku. Rešim da i ja uradim
isto, kao poklon mami za Novu godinu.
Pa smo tražili i tražili platno i na dnu šifonjera u spavaćoj sobi
mojih roditelja, našli crno, umotano u
hartiju na kojoj je pisalo „Moda“, Knez Mihajlova, Beograd
- kupujte kvalitet.
Posle nekolko dana, dolazim iz škole – moja majka besnija od lisice,
pita da l znam de je tergal iz šifonjera. Ja ne znam ni šta je tergal, kako tek
da znam de je. Jedva se sporazumedosmo. Te tako ja prođoh bez batina a ona bez
novogodišnje haljine. Ali, pošto nije prestajala da priča o tome kako normalna
i poslušna deca bez pitanja ne smeju ni
vode da piju, a ne da, ko ja, kuću raskućuju, oližem plajvaz:
"Драга моја сестро Љиљана јa сам
случајно узела мамин материјал за хаљину јер је Рашку требао за домаћи и сад ми
се попе на дупе колко ме грди. Молим те да јој пошаљеш такав, зове се тергал
црне боје, да сашије хаљину али ако можеш да буде што брже јер Зора шнајдерка
не може да јој прими за нову годину па бар да јој буде за 8.март. Како си ти?
Мене мама грди због материјала тергала иначе сам добро. У школи имам све петице
а Рашко ће можда да понавља сигурно. Воли те твоја сестра Цилка.“
Pošto sam videla da se mama neće
obradovati poklonu koji sam joj spremila za Novu godinu, rešila sam da ga dam tetki. (Majci ove veselnice
kojoj sam slala narudžbine.)
Kolka sam dobrica bila ja joj, prilikom
te skromne svečanosti uručivanja novogodišnjeg poklona, ispričam i da sam
tražila od sestre da pošalje jebeni tergal crne boje.
Tetka: „Pitaš li ti nju kako je il samo
nešto iskaš?“
Ja: „A kako će da bude? Dobro je, čim živi u Americi!“
Moj tata: „Sad, kad sam ovo čuo od Titove
pionirke, mogu i da umrem.“