Sa geografskim pojmovima slabo baratam, a pamćenje mi je još
lošije, čini mi se da je bio Rambuje, predsednik Srbije Milan Milutinović,
koga, u šopingu, nakon obilnog ručka, novinari pitaju o rezultatima pregovora,
a on mudro odgovara "Ke sera, sera". (Ne znam italijanski, pišem kao
što mi je Vuk Karadžić rekao, a ni danas ne verujem da to znači ono što znači,
a svojim ušima sam čula predsednika).
Bio je početak oktobra, nekoliko dana nakon zemljotresa u
Mionici. Povodom 50.godina od osnivanja najvećeg industrijskog giganta u gradu,
6.10.1998. je na gradskom trgu održan koncert Riblje corbe. Pljuštala je
kiša duvao hladan vetar, na trgu je bilo
milion duša, Bora je bio pijan i najbolji, ostali manje pijani i samo malo
lošiji, bukvalno se zemlja tresla, ja, od svog urlanja, a i svega ostalog, ni
sopstvene misli nisam čula.
Jednog momenta, Čuturi puče žica, stade on da je menja, i ja
čujem, do mene dva lika razgovaraju kako su pre nekoliko večeri, u vreme
zemljotresa, pobegli u podrum, misleći da je počelo bombardovanje.
Nastaviše momci koncert, pevam ja i dalje (pevam! tri dana
sam bila ko pantomimičar, tako sam ostala bez glasa!), ali, jedan mali, onako,
sa nekim grbom na grudima, kao cetiri S da su, e, taj mali u meni kaže
"Znaš šta? Ne verujem ja da će Ameri i ostala bratija to i da urade,
popustiće Majstor pre toga, kao i uvek, ali, ali...ali ako, ipak, dođe do toga,
da se sad, ovde dogovorimo...ti nisi jazavac, nikakva skloništa ni podrumi, ni
vanredna stanja, ni naredbe, ni pretnje, neće te naterati, da se u rođenoj
zemlji ponašaš kao lopov, koji, da ne bi bio uhvaćen u krađi, beži. Biće šta će
biti, a ti budi tamo gde se zatekneš kad to bude.
Dakle, pljušti kiša, po običaju, nigde kišobrana, svi
pevaju, skaču, aču, vatromet...Pola pijano, pola drogirano, pola ošamućeno,
ostali ogluveli...svi srećni. Jebem ti Srbe. Predsednik reko 'Šta će biti,
biće', a, gledaj njih.
Ja sam poznata i van granica ovog kontinenta, po tome da sam
stalno nečim nezadovoljna, i da mi, nikad, ništa, nije toliko dobro, da ne bi
moglo da bude, bar malo, bolje. Nikada u životu se nisam osećala tako ponosnom
i srećnom, kao pri kraju tog koncerta. Znam ja kakav je moj narod, znam šta smo
sve, nesrećni, pretrpeli do te večeri, a nekako, čini mi se da sam znala i šta
nas čeka, dakle, navikli smo (kako to zvuči kad kažeš da je neko navikao na
bol, strah, patnju, tugu, nemaštinu, izolaciju, bedu, smrt), al' opet, toliko
pozitivnih vibracija, energije, optimizma...nemam reč da to opišem, to se
doživi ili ne.
Završi se koncert, prođe i ta 1998. dočekasmo i 1999.godinu.
Sve češće se pominje bombardovanje, prodavnice, kao 1993.
poluprazne, ljudi ponovo dobijaju onu boju lica, kakva je u modi, valjda, samo
na ovim prostorima, nešto između sive i crne, pepeljasta, recimo, sa obaveznim
podočnjacima. Mada je sredina zime, podrumi se čiste, prazne se kace sa kupusom
i peru, dovlače se, iz okolnih sela, polovni kauči i fotelje, pojedini čak i
kreče podrume, šupe, ma, sve što je prizemno, u prodaji ne može da se nađe
ništa, u šta bi sipao vodu, sem čaša, njih još nisu pokupovali, sardine i sve
konzervirano se dobija preko debele veze, i po mnogo višim cenama, nego u
redovnoj prodaji. A tek februar. 10.02. moja najbolja prijateljica rađa ćerkicu
Ivanu.
Kada sam čula da se rodila beba Ivana, bila sam očajna, i
besna, i onaj osećaj bespomoćnosti, da je došlo na svet nešto što ne može da se
brani samo, a ni ti ništa, ali ništa ne možeš da uradiš, da ga odbraniš...Vidim
i sama koliko je sve to iracionalno, trudnoća traje devet meseci, šta sam očekivala, da mi prijateljica bude Georgina, da sačeka da se
Majstor smiluje i dođe u plus fazu, ili da idioti Ameri, a i ostali, shvate da
su šiptari ovde, isto što i Srbi u Hrvatskoj...
Dođoše beba i mama kući, svi i dalje, kao, normalno živimo,
ja ne skladištim zalihe, ali akumuliram bes, gađenje, prezir, mržnju... prema
svima, i našima, i njihovima, što bi rekao Veljko Bulajić.
Dođe, tako, i druga polovina marta.
Ja sam, u periodu o kome pričam, kao fanatik slušala B92, i
tako, u jednoj od emisija istoga, TV-manijaci puste, naravno uz urnebesno
zezanje, pesmu koja mene bukvalno sruši.
Pitam jednog prijatelja o kojoj je pesmi reč, on kaže da ima
CD,i da će mi doneti da presnimim. Što obeća - učini. Sedimo, pijemo kafu,
slušam pesmu, a na TV-u , Solana daje
aktivirajuću naredbu za početak agresije (beše li Milosrdni anđeo, ili nešto
slično?). I ja kažem: "Izvini, Dejane, idem ja da se istuširam, operem
kosu i malo sredim, vidiš da će da se zarati, ko zna da li će biti vode. Sedite
vas dvojica, brzo ću ja."
Ujutru rano ustanem, trulo mi da idem tek u 10 h, zovnem
taxi, kaže dečko: "Čoveče, svi su totalno poludeli, celu noć oka nisam
sklopio, razvozio sam narod po nekim vukojebinama, beže, bre, k'o pacovi".
Ćutim ja, muka mi, tužno mi, besna sam, ljuta, ogorčena...
nema šta nisam. Ali uplašena ne, ni najmanje.
A u firmi, koja ni u najmirnodopskijim uslovima, i pored
najbolje volje, ne bi mogla da ponese epitet normalne - šta da vam kažem?
Već se znaju ciljevi, i mete, zna se i datum potpisivanja
kapitulacije od strane NATO-a, i isti taj, samo od strane Majstora, a, takodje,
zna se da će, najmanje, godinu dana trajati, i da će bombardovati samo
strateške ciljeve, i da će bombardovati sve što mrda, a i ne mrda, i da će,
večeras, nestati vode, i više je nikada neće biti, a struja će da nestane u
petak, oko podneva, i doći će 2013.godine. Hleb, od ujutru, ne kupovati, jer će
u njega stavljati otrov, onaj za miševe. Dakle, danas kupi za narednu godinu, i
stavi u zamrzivač, mada neće biti struje. Telefoni se prisluškuju, najbolje je
ne telefonirati a, ako već moraš, nikako ne pominji bombardovanje (valjda da ne
sazna...ko?... e, to ja nisam uspela da saznam, mada sam vrisnula to pitanje
najmanje osam puta, ali me stalno prekidali sa... ma, slušaj, bre, dalje, što
si dosadna!!... tako da ni dan-danas ne znam, KO to nije smeo da sazna da nas
bombarduju).
I onda, usred najžešće diskusije, meni pade mrak na oči.
Stvarno. Samo sam ustala, obukla se, i otišla, bez "doviđenja".
Stignem do apoteke, da kupim lekove "za svaki
slučaj". U apoteci, ludnica, ispred apoteke - isto ludnica. Kad dođoh na
red, vidim na pultu poslagano brdo 'bensedina', 'apaurina', 'lexiliuma',
'tranexa' i ostalih vrsta zanimacija, ko god šta da kupuje, nude mu i kutiju od
tih, po izboru. Ponudiše i meni, pogledam ih sažaljivo... "E,deco, od kad
sam ja konzument toga; dok ste vi glasali i nadglasavali, i brojali i krali, i
lepili slike po šofersajbnama i izlozima poslastičarnica, ja sam to, k'o
bonbone''.
Stanem na sred ulice, i razmišljam, šta bih još mogla
korisno da uradim, pre nego što počnu da bombarduju, pogode me i ubiju, i tako
mi učine uslugu.
Naiđe poznanik, pozdravismo se, pita gde sam pošla, kažem da nemam pojma, ali, možda, svratim do
pošte, da uzmem čekove, pa onda vidim gde ću dalje...''Šta to pričaš, kakvu
poštu, pa, zar ti ne znaš, nju ce svakog momenta da gađaju, vidiš da žive duše
nema ispred nje!!?"
Pogledam levo... stvarno, poštu, u prečniku od 50 metara,
svi obilaze. Misle, verovatno, da je tih 50 metara dobitna kombinacija da se
ostane u životu.
"Otkud, majke ti, ti znaš to za poštu, jesu li javili,
ili...? - zainteresovana ja, a neinformisana.
"Ko da ti javi? E, draga moja, ako budeš čekala da ti
se javi, nećeš se baš načekati" - rezignirano-ljutito ce on. ''Čekaj malo,
ne razumem najbolje. Jel' ja treba da javljam, i to, što brže mogu, da se ne
gubi dragoceno vreme, šta i kada će da bude bombardovano. I kome da javljam, i
kako, i od koga, za Boga miloga, ja da saznam, za početak? - zapanjeno ću.
A krivo mi, vidim, propuštam bitno a još, može se reći,
ništa nije ni počelo; šta li će tek biti za mesec dana, kada sam sad ovako
nespremna.
''Ti se zezaš, a ja ti ozbiljno pričam, šurak moga komšije,
onog što delimo kuću, radi u vojnom odseku, ne moraš to pričati i širiti, ali,
zvao ga danas oko deset sati, i rekao
mu, i za poštu, i još neke objekte, i preporučio mu da ode iz grada, ili da bar
decu pošalje negde"
''Gde, NEGDE?" - podivljalo pitam ja, dok, na drugom
kanalu, mozak razmatra informaciju o roditeljima, koji, u ratu sa NATO paktom,
šalju decu negde... od sebe.
''Pa, u neko selo, šta ja znam, da ih skloni, vidiš da će da
nas pobiju'' - konstatuje ovaj. Ne vidi, nesrećnik, da je vec ubijen.
Opet meni pade mrak na oči.
Opet se okrenem, bez "dovidjenja" i pravo u poštu.
Tj, do vrata pošte, jer dalje se nije moglo. Na vratima je
stajalo obaveštenje da, zbog novonastale situacije, pošta VIŠE NEĆE RADITI TOG
DANA, a o daljem režimu rada bićemo obaveštavani na isti način, tj. tako što
ćemo ljubiti vrata pošte.
Sad, opet da pričam o padanju mraka na oči, biću dosadna,
plašim se, ali, šta da kažem... Da mi je svanulo?
Onaj mali
u meni, onaj sa koncerta, kaze ''Idi, bre, kući, nemoj vileniti po ovom
vilajetu. Idi sedi, lezi, pravi kolut napred, napij se, uradi bilo šta, samo se
smiri".
Poslušam ga.
Stižem pred zgradu, u kojoj sam tada živela, a koja je,
opet, tek priča za sebe. E, da, još nešto da dodam ... Za ovo vreme, o kome
govorim, najmanje dvadeset puta sam se čula sa mamom, i uvek mi je, na kraju
razgovora, rekla ''Sine, ako nešto počne, uđi u neki objekat, moli te tvoja
majka, nemoj da se inatiš...!?" Ali, uvek mi to kaže na samom kraju, i
nikako da je pitam šta će da počne, i s kim se ja to inatim, i ko me napravi i
rodi i vaspita takvu šašavu, da se inatim sa NATO-om?
Pred zgradom sve što se vodi u spisku stanara.
Među prisutnima, dečko koji stanuje u prizemlju, koga
površno poznajem, nekoliko puta smo bili u nekim društvima zajedno, vrlo
elementaran ali, na svoj način, interesantan (antropološki) lik i, pokazaće se,
veoma bitan u nastavku dogadjanja. Pita
''Gde si bila?",a ja, munjevito, biram izmedju dve opcije. Ili da krenem, od samog početka, pa da ostanem dole, sa
njima, do kraja rata, i života, ili da kažem ''Nigde'' i produžim u stan.
I naravno, izaberem treću.
''Na poslu, a i do grada, da nešto pokupujem i pozavršavam,
ali, mrka kapa, nigde ništa ne radi"-
flegmaticno odgovorim.
"Au,ala si ti pogodila, gde nađe danas da kupuješ i
završavaš, vidiš da se ne zna ni ko pije, ni ko plaća''- poučno će on. Dok mi
to objašnjava ja, ispod stepeništa, snimim dve gajbe piva i gajbu kisele vode;
na hoklici sedi komšija, od stotinu
leta, pije pivo iz flaše, onako, baš zabrinuto.
''Znaš šta, ko pije, donekle se i zna, evo Veljko pije, na
primer, a o plaćanju ne bih, da sačekamo još malo, možda nije sve obračunato.
Nego, izvini, idem ja gore, da spremim nešto za klopu, pa da malo legnem, rano
sam jutros ustala''. A mali
komšija (mislim, mladi, inače, ima 2 m) iskolači oči... ''Da spavaš??! Čoveče,
vidiš da niko ne ulazi u kuću, ovi samo što ne počnu sa igrankom, ako bas
hoćeš, idi kod mene, u stan, tamo je keva, pa spavaj, nemoj da se penješ
gore".
On u prizemlju, ja na drugom
spratu. Pardon, on nije ni u prizemlju, on je napolju, tu mu sigurnije.
I sad, i ja treba da ostanem tu.
Do kad?
Zbog čega?
I kako to da izvedem?
Da budem čista, sita, ispavana, da mi kuća bude relativno
sređena, a da stojim pod lipom, u dvorištu, ili da gostujem po stanovima u
prizemlju, jer su bezbedniji, i tako čekam kraj rata, koji će, sigurno, trajati
najmanje godinu dana.
Tog momenta, koliko god to bilo poražavajuće i ponižavajuće
za moj ego, ja priznam sebi da ne umem i ne mogu tako. Eto, nesposobna sam,
neorganizovana, nepripremljena...
"Meni majka stanuje u prizemlju, tu blizu, imam ja
prizemlje, hvala ti, ali jebi ga, ko je
pre petnaest godina znao šta će biti, kad sam se doseljavala ovde, sad šta je -
tu je, ja stanujem na drugom spratu, znači, tu mi je i živeti i spavati i
ginuti" - zahvalim se ja najljubaznije, i otperlijam na smrtonosni drugi
sprat, a u sebi psujem sve čega mogu da se setim.