Napolju preko četrdeset, unutra oko dvadeset. Guraju ljudi kolica, ližu
sladolede i ispijaju pivo iz orošenih limenki, držeći u rukama ambalažu, da na
kasi ne zapišti alarm.
Gladna i smoždena vrućinom, vukla se
ka gondoli sa picama.
Ispred nje, lepota devojka seče tek ispečenu picu.
Uzela je parče.
„Ako kupite dve, dobićete nož gratis.“
„Ne treba, imam ga“, stavila je
kutiju „pizza speciale“ u korpu.
„A ako kupite tri, dobićete torbu.“
„Kakvu torbu?“
„Dr. Oetker. Termo... Drži temperaturu... kad pođete na put...“
„Ne idem na put.“
„Ili na izlet...“
Pomalo gubeći živce, uzela je još jedan komad: „Ni izlete ne pravim.
Nikakve.“
„Ili ako vam se pokvari frižider.“
„Nov je, neće se pokvariti.“
„Nikad se ne zna“ - iskezila se lepojka. „A ako kupite četiri...“
„A ako kupim devedeset dve?“
„Moje je da kažem“ - reče, ne skidajuci osmeh. „Ali ne za pizza „speciale'“
samo za '“pizza salamu“.
„Ali ja volim specijal.“
„Za tri “specijalke“ dobijate i torbu i nož. Samo donesite račun, kad
platite na kasi.“
Stavila je u korpu tri kutije pice, dva paketa „grekos'' sira, dve čaše
milerama i kutiju sa kilo tanko narezane dimljene pečenice, strahujući da će
morati da je prekolje gratis nožem, ako još jednu zucne.
Na kasi je njen muž, sa računom, preuzeo reklamne darove
Ušli su u auto u kome je bilo i svih sedamdeset stepeni i na kraju i u
omiljeni kafić, u kome nije bilo više od pedeset.
„Ženo glupa, rekosmo li pet pica?“ - prenerazi se njen bolesni brat.
„Rekosmo.“
„Pa što si kupila tri?“
„Pa bilo me sramota da kupim još dve. Da ne misle da je zbog nagrade“ - slagala
je.
Dok se sa devojkom ubeđivala oko noževa i dok joj je lepojka obećavala
gradove ukrašene kulama, ugledala je ženu sa dvoje tek prohodale dece, kako u odeljku
sa „voćem i povrćem lošijeg kvaliteta“ bira paradajz koji nije sasvim truo, a
onda i polovinu lubenice.
Na kasi je stala iza nje, jer se lukavo postarala da bude tako,
ostavljajući muža iza sebe.
Četiri paradajza, pola lubenice, dve vekne hleba, četiri jetrene paštete i
polulitarska flaša jogurta. To je bilo u korpi
žene koju je maločas gledala kako bira povrće, a koja je sad ispred nje
to i plaćala. I dok je skoro providna plava devojčica kenjkala „Majka,
pokvarila mi se sandalica“, vukuči mamu za ruku i pokazujući na otkinuti
kaiščić, ubacila joj je u ceger dve novčanice od po hiljadu dinara.
Dok su čekali da se dopeče pica i ohladi pivo, sela je na terasu, okrenuta
leđima ulici. Gledala je preko krovova ka vencu obližnje planine, kroz vreo
vazduh i benzinska isparenja. Sa zvučnika okačenog iznad vrata basovi su, na
trenutke joj se činilo, pomerali čaše na stolu, čula je smeh i razgovor i
automobilske sirene.
Vazduh se odjednom izbistrio, buka je prestala, krovovi smanjili i ona se
našla pred prozorom prizemne kućice, u kome su stajale dve
flaše napunjene višnjama, šećerom i rakijom. Osećala je miris zalivenih bašti i
sveže poprskane prašine pred svakom kapijom, čula glasove onih koji su sedeli
na klupicama ispred svojih dvorišta sparnog avgustovskog predvečerja. Propela
se na prste, skinula žicu koja je kapiju držala uz ostatak ograde i ušla u
dvorište. Srce u grlu otežavalo joj je disanje. U sebi je ponavljala „Dobro
veče tetka Bebo. Kako je Milici?“ - jednom, dva, pet puta, nesigurna da li će
izgovoriti, a da ne zamuca ili ne zaplače. Na dnu dvorišta je videla nešto čega
juče nije bilo. Dva stola prekrivena plavo-belim stolnjacima i nekoliko
stolica. I klupu.
Bilo je i njoj nepoznatih ljudi ali i nekih koje je viđala kada je dolazila
kod Milice da se igraju, dok je bila zdrava. Zastala je... U tom momentu iz kućice je izašla Milicina mama. Neko joj je
nešto rekao, nije čula šta, ali je videla kako joj uplakana tetka-Beba prilazi.
Okrenula se na peti i potrčala ka kapiji. Istrčala je na ulicu, gušeći se u
suzama, nastavila je da trči...
„Bolje joj je. Samo kad joj je spala temperatura i kad ne bunca, ostalo ću
lako“ - čula je majku kako sa nekim
priča u kuhinji. „Mi ceo dan ljuštili kajsije za slatko i džem, nisam ni videla
kad je izašla iz dvorišta i otišla... Nismo čuli šta se desilo... Znali smo da
je pred kraj, ali da je gotovo... Nismo... „ - čula je i da majka počinje da
plače. „Jadno dete. Tuberkuloza... „
Pokrila se ćebetom preko glave da ne sluša.
„Milice je l’ da da ti je sad dobro?“ - promucala je.