Sad se nešto setih:
Dogodilo se da su moji poznanici, koji imaju malu štampariju, bili u oktobru na Sajmu knjiga. Zvali i mene, al nisam tela da idem. Što da se bedačim bez preke nužde.
Po povratku svratili na kafu i da mi kažu da bi moja eventualna knjigica sa pričicama bila bolja od 70% stvari sličnog žanra, koje su listali i čituckali po Sajmu.
Pitalm ih kom žanru ja to pripadam. Oni se zgledali: „Paa, ono... kao... neka laganica... neobavezni neki žanr.“
Bože, Bože, ko li sve danas nema štampariju!
Posle oni otišli a ja razmišljala;
Zamisli da stvarno objavim knjigicu sa pričicama i da ona postane čitana i tražena. Zamisli da postanem slavna i bogata.
Prvo zamisli da sam slavna. Moram da ustanem u osam, jer u deset imam intervju za neke novine il televiziju. Moram da se očešljam i da obučem nešto što će, sigurno, il da me steže il da me žulja. Il oboje. Ako intervjujdžije dolaze kod mene, moram da obrišem prašinu i da na sto gde mi stoji PC složim nekolko knjiga, rečnika, nekih enciklopedija, blokčića i tako. Da ubacim veću cepanicu, da mi se ne ugasi vatra dok lajem. Da budem nasmejana i elokventna, da mi rečenica bude smislena i da ima poruku. Da umem da odgovorim ko mi je bio uzor, da l sam oduvek verovala u sebe, kolko sati dnevno provedem smišljajući priče, ko ili šta mi je inspiracija. Onda; koji mi je omiljeni modni kreator, imam li poseban stil u oblačenju, koju boju volim, koju muziku slušam. I tu moram da budem duhovita ko u prvom delu.
A onda – slikanje. Ja sedim i pišem, a on(i) nameštaju da svetlo pada laskavo po moj izgled. Spolja dopire zvuk najsličniji cunamiju u zaletu; pitaju šta se to čuje, kažem im da nije ništa strašno, trebalo je da dođu pre osam meseci, kad su odvozili zemlju s tri kamiona, naizmenično. Konvoj kamiona, milioni kubika zemlje i mi iz brojeva 10 i 12 drhtimo ko pihtije. Al bukvalno, jer bio valjak, onaj što vibrira, pa se sve treslo i padalo sa regala, polica, visećih i nevisećih delova kujni, a nekima i sa plafona, vala. Kasnije bio i zemljotres. Ili kad je dreš zvani TELELIFT 3013 nomad posle tople majske kiše virio iz bare ko Nesi iz Loh Nesa. Il kad se šleper za šoderom zaglavio u blatu između zgrada, i ni makac. Pa 'oće biti, pa neće biti, pa na kraju bi šta bi. A bi da je i prvu i drugu prikolicu (da, da, da, gde bi se to setila da lažem, dve prikolice je imo, ovoga mi krsta, izručio tu de se zaglavio. Onda se odglavio i otišo, a nama osto šoder, taman ko neko brdašce pogodno za skijanje i druge zimske sportove. Još samo da kupimo skije. Il' sanke.)
Al' da se vratim fabuli radnje:
Posle bi oni da još malo pričamo, al ja kažem da nemam više vremena za njih, jer moram da idem da se vidim s jednim čovekom u vezi sa mačkom. Na tu rečenicu sam u jednoj knjizi naišla sto puta, radilo se o nekom privatnom detektivu, i kad god ga neko pita gde ide, on kaže da ide da se vidi sa nekim čovekom u vezi s mačkom. Tek kad sam knjigu pročitala shvatila sam da je u pitanju fora, da ne postoje ni čovek ni mačka, mada je taj detektiv živeo sam i imao mačku koja ga je čekala da uveče dođe kući, a on joj kupovao hranu i kad je bio smrtno ranjen... Zaboravite, nemoguće je prepričati. Uglavnom, da je to američki pandan našem, kad te neko pita gde ćeš. "Idem na vašar da kupim oci opance."
Onda se ispozdravljamo, ja ih pratim i dajem im savet kako da najbezbednije prođu kroz skelu ispred zgrade i da ispreskaču betonske ploče, poređane u cik-cak nizu, a da ne skrraju vrat ili neki drugi organ il da se ne skrraju kompletno.
Kroz nekolko dana moj intervju je u novinama il na nekoj televiziji, a rodbina, prijatelji i poznanici telefoniraju i kažu da su ga čitali/gledali i da im je baš vrlo milo. Posebno onima koji kad me pomenu dodaju da sam "fantazija koja mnogo sere i pravi se pametna a samo joj sijaju oči i lepo se u njima vidi da smišlja kako će to što se dešava da pretoči u priču u kojoj će sve od reda da zajebava". A život "nije zajebavanje nego ozbiljna stvar i nije lako živeti i koji se racq smeje šta joj to pa smešno kad ni sama nije išla raskrčenim putem (pa naravno da nisam. vidi gore, u vezi dve prikolice šodera) kojim se, kako ko, ali uglavnom ređe ide".
(Pogubih se k’o u pesmi J.J.Zmaja, mada znam šta sam htela da kažem, a to mi je, uostalom, i jedino bitno.)
Sve to nije strašno, ako sam legla do četiri. Al šta ćemo ako sam legla u sedam? Legla u sedam, a da ustanem u osam zbog intervjua? Haha.
Posle sam zamislila kako sam bogata. Kao, imam para tolko da ne znam koji je datum. (To je moja sopstvena definicija bogatog čoveka.) Nikad (se) ne pita kad će prvi.
Dakle, ne znam koji je datum i mogu da operišem nos. Il da zategnem oči, uvećam grudi, naručim usta veća za broj od Džulijinih. Mogu da izgledam dvaes godina mlađa, ako oću. Da kažu: „Jebote... Ja mislo to neka baba, kad tamo – pogle kaka riba!“
Hmm.
Al trebalo bi da potamanim sve one koji su sa mnom išli u obdanište i školu, sve koje poznajem od rođenja.
Il da ih potkupim, da ne pričaju koje sam godište. Što jeste skuplje, ali je i humanije. (Da li je? Humanije?)
Mogla bi da kupim novu veš-mašinu, al neću, jer nova centrifugira ko luda.
Mogla bi da kupim novi auto, al nemam dozvolu.
Mogla bi da kupim dozvolu, al neću, zato što nisam, ni sa tries godina manje, imala živce da se rketam s bušnim gumama, mestom za parkiranje i neotesanim pumpadžijama.
Mogla bi da kupim novi stan, bez suludih komšija i skela, žutog kamiončića i ostalih divajsova.
Al to bi značilo da izgubim Vinku komšinicu. Pre mogu da me zamislim bez repa i cigare u ruci, nego bez Vinke u komšiluku.
Mogla bih da probam neka jela o kojima sam čitala i slušala. Da, kako da ne! A šta ćemo što i ovako nebogata moram da držim dijetu?
Mogla bih da kupim sve knjige koje do sad nisam. Mogla bih, tačno - al ovako mi slađe. Da odvajam paricu po paricu, pa kad skupim, u strahu da l je prodata trčim u knjižaru. Kad tamo – ono nije i onda sijam sva srećna.
Mogla bi da putujem, al se plašim vožnje. Mogla bi da zakažem seanse kod psihića, da me izleči straha od vožnje, al možda će se to oduži, a ja nemam mnogo vremena, svejedno što izgledam ko da mi je tries.
Mogla bi da kupim dečka, novog novcatog, mladog, ludog i nasmejanog i u mene neizlečivo i doživotno zaljubljenog. Al kako da znam da i on nije prethodno posto bogat i slavan, pa imo nekolko operacija? Neka fala onda.
Mogla bi da kupim novi računar, deveti po redu, al to bi tek bile bzvz straćene pare. Nije problem u računarima nego u meni neznalici. Mogla bi da upišem neki kurs za računare, al "poznata, bogata i slavna" ne ide uz "kursista".
Jer ja ne umem ni da spavam po PS-u, kad je sve kako treba, a tada bi, valjda, tako bilo. Dobijem inspiraciju tek kad zagužva u kaznenom prostoru. I da, autogolovi me posebno inspirišu!
Ne mislim da bogati i slavni ne znaju šta je auto-gol, al nisam ni tolka luda da bih verovala da su njima i meni podjednake šanse da primimo isti.
I još sam nešto dokonala razmišljajući:
Da nije nemoguće da sve to jednog dana i postane istina, ali da u pesmi koju ja nešto i ne volim, a koja se zove "Praise the Lord and pass the ammunition" ipak ima istine. Bar u naslovu.