Ovo je priča o dvoje mladih, S. i S., koji su se voleli dok
ih sudbina nije rastavila. On je radio i na crno i na belo i na žuto, ona je,
kako kad, nekad čekala a nekad nije, da se on vrati s posla. Kad nije čekala,
sa drugaricama i drugovima je izlazila da malo protegne noge i u(z)dahne svež
vazduh. Tako je jednom prilikom malo duže izašla, a kad se vratila, zvonio je
telefon, sa čije druge strane je bio on i rek'o joj svašta kad se javila, da je
jedna obična kurva, na šta je ona odgovorila da nemoj da misli da je ona od
juče, ovo je mali grad koji priča koje su boje poslovi koje on radi, a njoj se
tu proserava kako rinta i rmba da bi... i, da skratim, puče im ljubav k'o juče
Vinki flaša sa ovogodišnjim kuvanim paradajzom, gde su svi, koji su se trenutno
zatekli u stanovima, dakle svi, (opravdano se postavlja pitanje od čega taj
narod živi i odakle im uopšte pare i za prokuvanu vodu za prelivanje belog
sleza, a kamoli paradajz) istrčali na ulicu, misleći da je majstor iz
potkrovlja, gde uvode gas, aparat za varenje primakao gvozdenoj cilindričnoj
skalameriji u kojoj je nešto sa nalepljenim crtežom mrtvačke glave pored kog
crteža piše "čuvati daleko od plamena i ostalih izvora toplote".
Kad su ožalili jedno drugo i kad su se razrušili
1.(razrušiti = skinuti crnu maramu ili flor ili uopšte crninu), 2. (pričam o
dvoje mladih, ne o stanarima iz Vinkinog ulaza. Oni su, hvala Bogu, dobro. Samo
eksplodir'o paradjz, mora Vinka da kreči špajz, kaže liči u njemu k'o da je
klala svinju. Izgleda da celofan kojim je povezala flašu nije bio originalan,
ili esencija nije bila dovoljno koncentrovana, po njenim mišljenjima) rekoše im
prijatelji da su još mladi, da nikad ne treba reći nikad, da nada poslednja
umire, da treba da potraže novu sreću, koja ili vreba iza svakog ćoška ili te
napadne kad joj se najmanje nadaš, jer ko traži, taj i nađe, baš kao što se
otvara onome ko kuca.
Pošto se ona ne zove Julija nego S., a ni on Romeo, nego S.,
a ni ja Viljem, nego M., neka ovo bude dovoljno za uvod u priču.
Bio je to dan sa bljuzgavicom po pločnicima i kolovozima,
kad su S. i njegova buduća pošli da kupe verenički prsten. Buduća se žalila da
su joj pune čizme vode, a S. je rekao da ni NOKIA nije više ono što je bila,
kad se samo seti kakve je nepropusne čizme nekad proizvodila ta finska firma.
Da bi je utešio i zagrejao, poče da joj pevuši na uvo:
"Mndra mja ku krpa mura, mnkas fa ljimba din gura,
draga mja, draga mja njuma jo sciu kum njam afla..."
"Ništa te ja ne čujem od kape. Joj, počinje da me 'vata
jeza, mora da ću se razbolim od mokri' nogu" - kukala je buduća.
S. se razneženo nasmešio, ali već u sledećem momentu, kez mu
se pretvorio u horor-osmeh.
Iz suprotnog pravca bljuzgave ulice, u susret mu je dolazila
bivša S, držeći pod ruku ženskom oku vrlo primetljiv komad pola muškog. Komad
je S-u bio nepoznat, mada su svet i grad mali .
"Jesi to ti, ti, mila, ili si mi se snila? Jesi to ti
na ulici? Krpa mura! Ja sam sa njom, ti s njime, ne znam mu ja ni ime!
Jesi to ti, ti, ljubavi?" - izgovorio je u jednom dahu.
Tada je, naime, prvi put posle opisanog mučnog telefonskog razgovora, video
svoju bivšu dragu. Okupiran traženjem nove ljubavi, nije se raspitivao o S., i
stoga je njegov šok sasvim razumljiv.
"Ništa te ja ne čujem od kape" - ponovi buduća da
ga ona ništa ne čuje od kape.
"Ko bi rek'o da si nekad moja bila, šta je bilo niko ne
mora da zna. Idi, nekom drugom budi dobra vila ,
ne treba ti čovek kao ja. Pa što ne skineš kapu?" - upita S. svoju bivšu
ljubav i dade joj savet, a onda se, pametan i pun saveta, obrati i svojoj još
koji minut pa verenici.
"Ja ću dobiti upalu jajnika do večeras, videćeš" -
odgovori ona. (Skoro verenica.)
Baš u tom trenutku, dva mlada, lepa i srećna para su se
mimoilazila. S. i S. se pogledaše dubokim, značajnim pogledom, koji je govorio
više od svih reči na svetu i koji je govorio sve jezike sveta, pa i vlaški. S.
ne izdrža i reče:
"Jesi to ti na delu, vidim ti greh na čelu", a S.
spremno, kako to samo spremne žene umeju, odgovori "Bolje greh nego kapče
k'o ta tvoja sakaluda!"
Zatim S. i Verenica nastaviše ka istoku, a S. i Komad ka
zapadu.
S. je bio u šoku. Mrmljao je, prigušujući jecaje:"Mndra
mja ku krpa mura mnkas fa ljimba din gura draga mja, draga mja njuma jo sciu
kum njam afla ne treba ti čovek kao ja."
"Ja ću skinem ovu jebenu kapu. Ništa te ne čujem, a i
svrbi me kiselina u minivalu od vune" - odluči verenica i skide jebenu
kapu.
Dok su razgledali katalog sa venčanicama i čekali da se
izabrani prsten svede na dimenzije verenicinog prsta, popili su po kafu i sok i
verenica je malo prosušila čizme pored kvarcne peći. Posle je S. platio
karticom, pa su otišli na kuvana vina i škembiće.
"Ali... već me žigaju jajnici. Možeš li da sačekaš...
ma 'ajde, nema veze" - pristade S., krišom gledajući prsten.
"Naizgled fantastična, bombastična, a ustvari klasična,
romantična. Upalim svjetlo, klik, kaže da je sram, sve što je meni šik, nju je
toga blam. Ima svoja pravila, bravu mi je stavila. Svuda bi je ljubio, vrijeme
bi izgubio. Uhvatim je na blef, kaže da sam lud. Nije mi ćejf, ako, ako nije
svud. Čudna ti je moja draga, hoće, neće, samo vaga, hej" - reče mazno S.
"Moj Dragane, kod mene može, moj Dragane, do gole
kože" - odgovori, isto mazno, novopečena verenica.
"Koji bre Dragan, ja sam Stanimir?!" - iskreno se
zaprepasti S.
"A koja bre tvoja draga, Stanimire? I što lažeš da
gasim svetlo, kad baš volim da se ne krešemo u mraku. Što smo stavljali
ogledalo na plafon, ako ćemo da ga gasimo? I šta to ja 'oću-neću, od čega je to
mene blam, 'leba ti? Šta to lupetaš, kad znaš da sa mnom možeš sve?" -
iznervirano odbrusi verenica i napusti krevet.
Ništa od seksa, sva je prilika!
"Drago mi je što s tobom mogu sve, zato sto puta bolja
si od nje... ovaj... od mene" - izvadi se Stanimir na staru izlizanu, ali
uvek foru sa prolazom.
"Moj Dragane, za điđi-miđi, moj Dragane, samo mi
priđi" - razneži se sto puta bolja od njega i vrati se u zagrljaj dragana
Stanimira. Stanimir joj samo priđe.