Početkom osamdesetih, pozove nas kolega mog prvog muža u
posetu. Kao, on je u našoj kući više nego u svojoj, zbog „par-nepar“ režima
vožnje, zbog žutih, zelenih, braon i belih papirića (režim po kome smo se
snabdevali uljem, šećerom, kafom i deterdžentom), zbog prve i druge grupe
potrošača koji u vremenu od - do - neće imati struje (režim snabdevanja
strujom, je l?!), zbog Đurđevdana koji mu je bio krsna slava (režim je, ko je
imo oči mogo je da vidi, već počo dide u racq, pa su „najhrabriji“ već uveliko
slavili te godine), pa da mi vidimo de on živi kad ode od nas.
Kolega je sviro u petočlanom orkestru sastavljenom od
pevačice, harmonikaša (kolega!), bubnjara, klavijaturiste i gitariste (moj
muž).
Nije bio utorak ni četvrtak, znači svi su vozili.
(Jebote al sam opširna. Al kako da pričam, a da skapirate da
je bilo dana kada automobili čiji je poslednji registarski broj bio 0, 2, 4, 6
i 8 nisu vozili utorkom, a 1, 3, 5, 7 i 9 četvrtkom. Ili
obrnuto. A mesečno sledovanje je bilo 16 litara, na bonove. Njih ne pomenuh
malopre, jer sam im zaboravila boju.)
Dan je bio lep i sunčan, a mi smo bili dobro.
Na kapiji su nas dočekali kolega Tine i gospođa mu.
Tine je držao „nešto“, a gospođa pogaču i so na tacnici.
Izašli smo iz kola i ja sam gospođi pružila ruku, da joj se
predstavim.
„Prvo da se poslužiš“ – rekla je i odlomila parče pogače
koje mi je tutnula u ruku. Momentalno sam ga ispustila, jer je bilo vrelo.
Moj muž je reko: „Pobogu, pazi malo!“
Ja sam rekla ne sećam se šta, al sećam se da je zanemeo.
Onda me muva teška sto grama udarila u nos.
Za to vreme, Tinetova gospođa je podigla žišku sa zemlje,
obrisala je o kecelju, malo dunula u nju i pružila je mom mužu.
On se prekrstio, uvaljao je u so i strpao u usta.
Onda mu je Tine pružio „nešto“. Ispostavilo se običnu flašu
sa rakijom, zamotanu u krpe i trake. Moj muž je reko „Neka vam je srećna slava“
i potego iz flaše. Tek tad sam osetila pun efekat muvinog udarca, jer je malo
falilo da se sručim ko proštac. Pije iz flaše, a gadljiviji od mene.
Al poštuje običaje, jbga.
Uostalom, lako je njemu. Svira po svadbama i ispraćajima i
prvim rođendanima, gledao šta se i kako radi, pa naučio.
Onda smo se malo divili štali, gde odvojeno spavaju ovce,
krave i svinje, a odvojeno koza koja daje mleko, koje piju baba i deca. I
kokošarniku na dva sprata. I levo od njega tremu. Ispod trema je bilo sve
oštro, gvozdeno, nazubljeno, rogato, špicasto i zarđalo. U toj instalaciji mom
mužu je za oko zapala freza. Muž: „Nisam znao dimaš frezu?“ Tine: „Imam ihahaj
otkad nego joj nešto puko krstasti zglob jebo ga Bog pa moram čim prođe slava
didem da je oteram kod majstora.“
Meni se piškilo odma. Šapnula sam to mužu, on me pogledo
„tebisestalnoilipiškiilitijezimailitismrdi“ pogledom.
Al pošto se meni strašno piškilo odma, nisam mogla da čekam
da on savlada urođenu stidljivost, nego sam pitala domaćicu gde bih mogla da
operem ruke, pošto sam malopre dokačila muvu.
„Evo ti ovde česme. Ček saću ti donesem peškir“ – otrčala je
u, srednju po veličini, kuću.
„Ne može ona da pere ruke hladnom vodom, zbog zanoktica“ –
kazo je moj muž Tinetu.
„Ček saću joj donesem tople vode“ – otrčao je Tine u,
najvišu po veličini, kuću.
„Što ne traži da mi donese nošu?“ – to sam ja pitala, kad
smo ostali sami. Ako ne računam muve, pčele, ose, stršljene i obade.
„Išla si u vece kad smo pošli.“
„Pa šta?“
„Pa je l možeš da sačekaš?“
„Pa do kad? Dok naprave kupatilo?“
„Ne nego dok uđemo u kuću.“
„Pa je l vidiš da mi ne daju da mrdnem od česme?“
„Zato što misle da oćeš da pereš ruke.“
„Pa što im ti nisi reko šta ja ustvari oću?“
Tine i gospođa su se vratili, ona sa peškirićem sa resama,
on sa plavim emajliranim bokalom, iz koga je izlazila para.
„Ovaj... a je l mogu prvo da odem do vecea, pa ću posle
oprati ruke, da ne perem dva puta?“ – bila sam ojađena i očajna, dok sam to
pitala. I popuštala mi je i pamet i sve ostalo.
„Što ne kažeš bre naši smo što si stidna aj vamo da ti
pokažem de je klozet imaš i gore kod mame al joj ne radi kazanče nego mora da
se sipa iz bureta a imaš i kod nas al nama pukla šolja od mraza pa poplavi kad
se pusti voda sve danas ćemo sutra ćemo da je promenimo al ne možemo da nađemo
istu boju a moja žena neće običnu ne slaže se sa pločicama i kadom idi ti s
njom Milanka pokaži joj de se vrši nužda“ – jebem te živote da te jebem! (ja u
sebi).
Jeste, baš tako je izgledalo.
Ko dukat žute daske, tri pakovanja toalet-papira, ni
sedam-osam muva, veliki prorez na vrhu vrata prekriven mrežom za komarce. Nije
smrdelo.
Al nisam piškila. Samo sam neko vreme stajala unutra, da ne
bi posumnjali.
Oprala sam ruke vodom koja se malo ladnula, obrisala ih
peškirčetom i uz „Eto vidiš! Ajmo sad unutra“ ušli smo u najveću kuću.
Ne znam kako stoji stvar sa vama, ali ja kad vidim više od
dva para obuće na patosu, dobijem želju da onima koji su to tu ostavili
prebijem noge.
I još. Ne znam kako kod vas, al kod nas se kuća u kojoj se
slavi uljudi pred slavu.
U predsoblju je bilo neobično mnogo kondura, čizama, tralja,
natikača, redom potpećenih nekad cipela i nazuljalki. Pomislila sam kako se
nešto i nisu pretrgli u uljuđivanju kuću pred slavu.
Međutim...
Ušli smo u kuhinju, gde je, iz rerne „smederevca“ starija
žena sa teget maramom na glavi, vadila proju.
„Mama ovo je moj kolega Aco i njegova žena znaš onaj Aco što
ja spavam kod njega utorkom kad ne smem da vozim pošto sam paran i što spavam
kod njega kad vežbamo a kad nemamo struje znaš onaj što ja sviram s njim
zajedno što svira gitaru znaš pričo sam ti o njemu sto puta što mi dono remen
iz Beča na poklon ovo mu je žena.“
„Očiju ti, Tiosave, idi vidi da l je ko ranio đeda. Il je
žedan? Laje pa mi lepo probi uši odjutros. E što mi je milo što sam te upoznala
samo tako. Moj Tile tebe mnogo fali“ – rukovala se sa mojim tolko faljenim, pa
pružila i meni ruku: „A ti si mu mlada? Ako, ako. Imaš dobrog čoeka, moj ga
Tile strašno fali. Ajte deco u sobu, ode on da vidi je l je đed gladan“ – te
tako odmarširasmo u sobu. Ja sam usput razmišljala što li deda laje, što lepo
ne kaže da je gladan. Onda sam se setila da ni meni niko nije branio da lepo
kažem da mi se piški, pa sam prestala da razmišljam. Onda je ona rekla „A možda
zato što je naučio da bude pušten, pa mu sad čudno što je u kućici, a volki
narod nadolazi“ – i ja sam sebi čestitala na mudroj odluci da prestanem da
razmišljam. Pošto mi očigledno ne ide, kad nisam shvatila da je Đed kuče, a ne deda.
U sobi je bilo mnogo stolova, nasloženih u obliku ćiriličnog
slova P (П). A tek naroda... ne pitaj.
„Jebem vam ovaj kolač što Đedu niko nije sipo vode treba li
da lipše na današnjeg sveca“ – za nama je ušao i Tine i čvrknuo po glavi dva
dečačića, koji su u stavu „mirno“ stajali pored „singerice“ prekrivene heklanim
miljeom, na kojoj je, pobodena u zelenu flašu, gorela slavska sveća. Na
„singerici“ je još bio buket jorgovana i mnogo kila pržene i nepržene kafe i šećera
u kockama. I tridesetak kutija ratluka. Bilo je još svašta, al nisam uspela da
popamtim, jer je počelo upoznavanje, a i zato što sam tela da crknem od
ljubomore kad sam pomislila kolko će bonova za šećer i kafu da im ostane, pa da
ih menjaju za bonove za gorivo.
„Ovako... Idite gore prođite u vr, samo da Žikec ustane i
pomakne klupu, da možete da prođete... Ovo ti je Žikec moj pašenog iz Sokolića
Žikec, ovo su Aco i njegova...“
Onda je pala viljuška. Žikec je pošo da je uvati, al je
slabo uspeo. Oborio je klupu. Klupa je nogarčićem udarila mene u nogu.
Primetila sam da je Žikec u čarapama. Nije mi bilo jasno zašto, al nisam mogla
da smislim ništa ko razlog. Videla sam da je i Tine u čarapama, a i njegova
majka. Tad sam shvatila četiri stvari odjednom; da samo moj muž i ja nismo u
čarapama, da je to dobro, jer mi je cipela ublažila udarac klupe, da je obuća
iz predsoblja, delom, vlasništvo prisutnih u sobi i da mi je grešna duša što
sam pomislila da nisu uljudili kuću pred slavu.
„Neka, nemojte ustajati, sešćemo do vas“ – reko je moj muž,
nakon što smo se upoznali sa Žikecom i vratili klupu u prvobitan položaj.
„Mama nosi ovo operi pa donesi“ – pružio je Tine majci
viljušku. „Ćude bre kaki ovde da sedite gore u vrhu sam ja vas planiro ovde će
da sednu neki što još nisu došli ima mnogo slavaca u selu pa su se podelili da
kasnije dođu aj prolazte...“
Žikec je opet usto i mi smo prošli do sledeće klupe.
„Ovo je moja svastika Žikecova žena iz Sokolića ovo je Aco a
ovo njegova...“
„Ovo je njihov mali ima sve petice a ovo je onaj
čika Aco što ti je zimus doneo...“
„Ovo im je mlađi sin još ne ide u školu parnjak onog mog...“
– pokaza na manjeg od dvojice ukipljenih pored singerice. „U sedam dana su se
rodili što ti je život... Ovo ti je moj tast on ti je veliki...“
Neću više. Ako su oni bili okrutni, ne moram ja.
Seli smo u vr'.
„Eto vidiš ajmo sad da se poslužite nikog više ne čekamo ko
je došo, došo je ko nije dobro došo kad dođe“ – reko je domaćin, a zatim održo
slavski govor. Iz koga ni jednu jedinu reč nisam upamtila, pa ga ne mogu
prepričati.
Milanka, njena svekrva i još jedna gospođa su počele da
unose.
Prvo žito i vino. Pa slatko i vodu. Pa kafu. Pa „ko će šta
da popije?“ Pa „ko je za još jednu kafu?“ (Jebi ga, lako im je kad su
podobijali onolku kafu, da je kuvaju svaki čas.) Pa „je l ko za vruću rakiju,
časkom će žene da skuvaju?“ (Što da ne skuvaju sonolkim šećerom na singerici!)
Sedim ja tako na vr'u, s leve strane moj muž opušteno ćaska
s namrgođenim tipom, a s desne Tinetova ujna srče drugu kafu i puši više nego
ja i ne progovara ni jedne. Hvala joj na tome. Pošto sa mnom niko ne priča,
opet počinjem da razmišljam:
Od kad li ovaj narod sedi ovde?
Mora da su mrtvi gladni.
Kad li će da nam daju da nešto jedemo?
Da l im duva od nogu?
Mora da im duva, čim meni obuvenoj duva.
Da l se kome piški?