Umesto epske fantastike ili pričice o učitelju Branku P.,
opet izvodim rekapitulacije i zaključke i trošim kukavni ostatak sivih ćelija
na gluposti.
Pa ih sad, đuture, a oni koji se ne osete prozvanim, nemoj
da nastavljaju sa čitanjem, pitam:
Šta je toliko loše u braku, da ga po milion puta u toku dana
pomenete u negativnom kontekstu?
Pre nekoliko dana sam zaključila da je prosek onih koji
postuju/bloguju/seru kao i ja po internetu nešto preko trideset godina.
U tim godinama, ja sam po drugi put bila udata. (Ne hvalim
se, ne žalim se, samo malo faktografije.) To je bilo pre tranzicije i
demokratije i mobilnih telefona i računara i interneta i blogova i MSN-a i
zemljotresa od-do stepeni po Rihteru. Da su mi tad bile dostupne informacije
koje sad jednim klikom dobijem sažvakane i svarene, možda se ne bih ni prvi put
udala, nego bih se zakaluđerila. Možda.
Al opet, s druge strane, i pored svega što sam nabrojala, a
zbog čega su u velikoj prednosti, u odnosu na tadašnju mene zatucanu, današnje
udavače i đuvegije, ne kačim gde više pronalaze najnovije razloge protiv braka.
Preljube, batina, svađa, dosade, nepoštovanja i svega što,
po njima, obavezno ide uz izvod iz knjige venčanih, je bilo nimalo manje nego
danas. Ma šta manje – bilo ih bre više. A nisam iz vremena kad su žene sedele
kući, gajile decu, svekrvi govorile „mama“ a deveru „brale“. A zaovi
"sejo". :D
Oću da kažem da sam prvo bila zaposlena i imala parče leba u
rukama pa se udala. Nisam u braku „jer nemam gde“. I nikad nisam bila u
jednoizlaznoj situaciji – samo jedna vrata, na njima boldovano piše „brak“.
(Ovo izgleda ko kontra-pitalica od lubenice i pune škole đaka.)
Ako neće da se udaju, ne moraju. Ne moraju ni da se ožene,
ako neće. Neće u dogledno vreme - nek sačekaju pa nek vidite. Ako su rešili da
nikad to ne urade, nemoj durade ni po cenu života. Hvala našoj vlasti i crkvi
što to još nije sankcionisano, jer pamtim predlog da se plàte onih bez dece i
onih koji nemaju sa kim da prave decu oporezuju.
Čitam i čudom se čudim.
Il lipsavaju od ljubavi za njom/njim il su slobodni ko tica
koja umire pevajući. Rečenicu „Pa posle kažu ’Oženi se/udaj se. Nisam lud/a!’„
ne zaboravljaju. Nit je bar malo izmene, čisto promene radi, u sledećem
javljanju. (Ne znam da l sam jasna? Govorim da to radi/e ista/e osoba/e. Danas
umru, sutra ožive i budu tica.)
OK, i to mi je lako razumeti, sad kad imam mobilni, računar,
internet, blog i MSN. I kad već skoro dva meseca nije bio zemljotres.
Nekad bila samo šizofrenija, danas ima iljadu imena.
Al da pustim to, nešto drugo me zanima.
Ti koji crkavaju za njom/njim, koji joj/mu pišu pesme (što
meni uvek izbije vazduh iz pluća, pa ne uspem da promucam priznanje da mi je
lakše da se udam, nego da napišem pesmu), koji budni sanjaju, koji u svemu vide
njegove/njene oči, koji mrtvi hodaju gradovima i trgovima i parkovima i
molovima i plažama i predgrađima i proplancima i selima i šumama i gorama, koje
oni koji ih razumeju (među njima mene nema, avaj!), jer su i sami u stanju
neprekidne opijenosti i mrtvila, izazvanog opčinjenošću očima i davnim
letom/prolećem ili jeseni/zimom, teše genijanlucima „nisi sam“, „znam kako ti
je“, „eh“, „oh“, „ehohuh“, „ah“ i „ih!“, oni koji u pola noći ustaju iz toplih
kreveta i drhture nad tastaturom u ladnoj sobi, da bi mi/ti/nam/vam/mu/joj
saopštili, u najnovijem saopštenju, ono što su i preključe, a to je da su je/ga
opet sanjali il da još uvek misle samo o njoj/njemu i da će tako biti sve dok
ne ispuste dušu il se kolko sutra ne pretvore u tičicu... (tolko sam se
zapetljala u analizi da ne postoji način da je završim, a da ga, prvo ja pa vi
za mnom, ne nazovem/o urnebesnim. Način da nazovem/o. Zato ću ladno da stavim
tri tačke – kao, podrazumeva se nastavak, odnosno kraj. Odnosno našla sam
način. Komotno. Aupizdumaterinu.)
Pa da.
Gase komp, vraćaju se u krevet i nastavljaju da je/ga
sanjaju.
Sad dalje zamislimo i ovo;
Neko zvoni.
Prvo ne veruju da u to (ne)doba čuju zvono. Kad se ponovo
oglasi (zvono), ustaju, u mraku pipanjem traže i nalaze papuče šutnute pod
krevet i izlaze iz ladne sobe u ledeni hodnik. Vire kroz špijunku, al se ništa
ne vidi. Jer na stepeništu nema svetla - jer je rikno automat.
Otvaraju. (Uostalom, boli ih pedu da l je na vratima neko sa
šerpom punom sone kiseline il sveže naklepanom sekirom. Oni su mrtvi, opijeni i
opčinjeni.)
Kad tamo... :shock:
On/ona, pokisli! (Obavezno moraju biti pokisli do gole kože!
I obavezno „do gole kože“, nipošto ko miševi il vrapci il kokoške. Bez toga
nema romantike ni vrhunca ni zapleta ni otpleta!) Umorni od bežanja i lutanja i
borbe sa sobom da ne priznaju očigledno (očigledno = i oni ustajali noću i
pisali o tome kako su nekog opet sanjali!) i nasmejani ko zombi koji se vraća
kući, kažu „Udaj se/oženi se za mene/sa mnom!!!!!!!“ (Današnji post će biti
proglašen najskalameričnijim postom na WP-u. Plus što me zagrade ( / ) dovode
do besnog ludila, a numem slikovitije dopišem situaciju, kad se sve dešava nepredviđeno
i u mraku i po kiši. Opet zagrada.)
Dakle...
On/ona izgovara sudbonosnu rečenicu, koju je
danima/mesecima/godinama vežbao/la, a oni kažu: „Nisam bre lud/a!“
:roll:
Još tri pitanja i završavam i post i korišćenje zagrada. /I
kosih i poluokruglih.)
Je l o tome
pričaju?
Kome pričaju?
Koga lažu?
Evo i dodatka, da ne bi bilo da sam se obrušila samo na one
koji nisu u braku, a hteli bi/ i ne bi.
Oženjeni i udati, širom čuda zvanog internet, koji malo-malo
pa pomenete drugi deo bračnog dvojca (ovde žene prednjače, u odnosu 5:1) kao
zadnju stoku, strvinu, svinju i skota, imam nekolko pitanja za vas. Molim
odgovorite mi. Hvala.
Je l sam ja to nešto propustila poslednjih dana? Je l su,
možda, vlast i crkva zabranile razvod? Il se zbog dece ne razvodite? Jesu l vam
pismena deca? Čitaju li šta pišete o njihovim očevima/majkama? Čitaju? Al vi i
dalje ostajete u braku, zbog njih (pismene dece)? Ne čitaju, jer još su mala i
nepismena? Hmmm... onda ste ih dobili oko četreste. U četrdesetoj ste se
sjebali i udali/oženili? I ja da vas žalim? I još da vas tešim? I da klimam
glavom, „naravno da razumem“? I da gledam kako druge, koji još nisu krenuli
vašim putem, ubeđujete da je pogrešan?
Uverljivo, nema šta.
Skoro sve sam poverovala.
Al skoro.