Sećam se da sam nekad negde, stidljivo, rekla da je moj otac, svih tih godina, svake večeri, slušao „Glas Amerike“ i Grgu Zlatopera. Možda da sad to kažem glasno i jasno, bez straha od posledica?
Da znate i da oću.
Moj otac je slušao „Glas Amerike“. Od ne znam kad (al od kad znam za sebe jeste, i to redovno, pa do ne znam kad, al trajalo je.)
. . .
Ja nešto čitam u sobi (ništa vezano za školu), majka visi na telefonu u predsoblju, on sluša radio u drugoj sobi.
Izlazi, uzima slušalicu iz njene ruke i spušta je na viljušku, pa oboje ulaze kod mene. On malo bled, ona mnogo iznervirana jer joj prekinuo razgovor.
„Što mi uze slušalicu?“ – pita nikad izlečeni telefonski zavisnik.
„Javili da je proglašena epidemija. Do dvadeset drugog. I da nije bezazleno“ – objasnio je. Njoj. Ja nisam ni znala o čemu priča.
Poslednjih nekoliko dana po gradu se govorilo, u pola glasa, o nekom čoveku koji je u bolnicu stigao iz Novog Pazara, a u Novi Pazar iz Đakovice, a u Đakovicu iz nekog sela, Janjane il Danjane, sa atipičnim simtpomima „nečega“. Ležo nekoliko dana ovde, onda ga prebacili u Beograd, a onda, desetog marta, umro.
Komšinica u stanu iznad našeg, inače kožni lekar, već je bila u kućnoj izolaciji, zbog direktnog kontakta sa obolelim.
Epidemija velikih boginja u Jugoslaviji bila je 1971. godine.
Zvanično je bolovalo oko sto osamdeset, a umrlo trideset pet osoba. Nisam htela da tražim podatke na internetu, jer mi je ovo jedan od načina da radim mentalne, kad već ne upražnjavam fizičke vežbe. Stoga izvinte ako lupetam. Mislim da je to i manje važno, kad je već bilo kako je bilo, od onoga što smo preživeli u ta skoro dva meseca.
Da se vratim mojim roditeljima i 16-om martu ’71.
Zbog majke koja je htela da me zaštiti od svega, svačega i svakoga, do šesnaeste godine nisam primila ni jednu vakcinu. „Što dete da mi plače i da se muči. Kakva tuberkuloza, kakve boginje, kakav rahitis. Ja to ranim i negujem, ne mož ništa da joj se desi.“ Da l je bila luda il zatucana il oboje il nijedno – pojma nemam ni danas.
Iz čega proizilazi da slični meni (broj izražen u promilima) treba pre vakcine da prime osam svačeganečega čemu se ime završava na „icin“ i „ulin“, a čega u Čačku nema, nego iz Beograda stiže helikopterom.
Tad sam saznala da nisam „pelcovana“ protiv velikih boginja.
Sutradan, u školi, počela vakcinacija. Mene moja majka, uz logističku podršku direktora škole i kućnog lekara, izvukla iz učionice, pre nego što su stigli do moje klupe.
Odveli me u medicinski centar, vadili krv, pregledali, coktali i hukali, tešili majku, koja je kukala ko da mi daje četresnicu, pitali kako se osećam. Onda me ambulantnim kolima odvezli u bolnicu, gde sam čekala da iz Beograda stigne „nešto“, što treba da isprimam pre vakcine. I gde sam se naslušala stvari koje su me, s obzirom da sam bila i nepelcovana i klinka, na smrt isprepadale. Torlak napravio dvadeset miliona vakcina i svi će morati da je prime. U pitanju je laboratorijski virus, ne radi se o „prirodnoj“ epidemiji, nego o biološkom ratu. Tu su postojala dva mišljenja; jedni su tvrdili da su nam virus ubacili Amerikanci a drugi, pogađate, Rusi. Nešto kao bioterorizam i antraks, tridesetak godina kasnije. (Sad malo glumim pamet.) Umire se u mukama, uz obilno krvarenje i visoku temperaturu. Ostaješ doživotno unakažen ožiljcima ako (retko) preživiš. Vakcina izaziva komplikacije poput paralize, kod ne malog broja ljudi, trudnice ne smeju da je prime, Torlak možda i nije napravio stoprocentno korektnu vakcinu, nego mutljavinu, koja će pobiti više ljudi, nego što bi boginje uradile.
Oko četiri je stiglo „nešto“, pa smo još dvoje nikad šrpicanih i ja to isprimali, a onda i vakcinu. Ispred šest ujutru sam, po kišetini i magletini i ladnoći predata roditeljima, uz savet da ne izlazim iz kuće dok traje epidemija.
Majka je to bukvalno shvatila, i od tog momenta, 17-og marta (06:00) do prvog veselog maja (oko podne) sam živela na relaciji soba-kupatilo-soba-kupatilo. Četrdeset četiri dana, izuzev kad sam, sa maskom na licu (virus se prenosio i kapljičnim putem, a proleće je dušu dalo za kijavice, nazebe i gripčiće) otišla do najbližeg punkta da primim revakcinaciju, jer na onu primljenu u bolnici nije bilo reakcije. Posle pet dana, obe su odreagovale, pa sam sedam dana bila ni mrtva ni živa.
44 dana (lakše mi da pišem brojke, zvinte me) sam pila kiselu vodu, jela ono što mi dodaju kroz vrata, bila bez cigara (dobro, tada sam pušila ne više od desetak dnevno, i u sobi ih uvek imala, al ko se nado tom kolaču? Zalihe otišle kroz dim prvog dana, dok su moji bili na poslu, i do veselog prvog maja... joj. Telefonsku slušalicu, obrisanu alkoholom, mi dodavali kroz vrata, u slučaju kad je nešto baš, ali baš hitno. Bilo hitno jedno dva puta za sve te dane, kolko se sećam. Škola nije radila samo sedam dana, ja četrdesetčetiri.
Kroz vrata, od oca, majke i nekolicine retkih koje je moja majka puštala u kuću, čula sam:
Da je Čačak u izolaciji.
Da se iz njega ne može autobusom, vozom, kolima. (U izolovanom Čačku, ja u izolovanom stanu u izolovanoj sobi!)
Da je restoran „Lovački dom“ adaptiran u karantin.
Da ima mnogo bolesnih, da se ne zna kolko je već mrtvih, da je oko njega trostruki sanitarni kordon i mnogo milicije.
Da je naša komšinica iz kućne izolacije prebačena u karantin, ali ne kao bolesnik, već kao lekar, pošto je ne nezanemarljiv broj lekara odbio da sarađuje.
Da je na prilazu Beogradu restoran, čini mi se „1001 noć“, pretvoren u karantin u kome leže i umiru bolesni. Da u Beogradu, zvanično, ima preko trideset obolelih, da su neki uspeli da pobegnu iz karantina, da na još nekoliko mesta postoje karantini, za one za koje se sumnja da su u periodu inkubacije.
Da je u Čačku umrla jedna medicinska sestra, ali da o tome niko zvanično nije obavestio javnost. Da ne prođe dan, a da helikopter nekoga ne doveze ili odveze iz bolnice, al ni o tome se ne govori zvanično.
Ne verujem da sam više od tri knjige pročitala, novine mi nisu ni davali („Ko zna kroz kolko ruku su prošle“), televiziju skoro da i nisam gledala { U to vreme bila 2 (dva) televizijska kanala. Malo bih živnula petkom. Tad išo noćni program na radiju, do 4 ujutru, koji je vodio Dragoslav Savić, ako nešto nisam izmešala. Počinjao sa tri pesme: Milvinom, Ester Galil „Dan se rađa“ i još jednom, muškarac je pevao, al sam zaboravila sve, izuzev da se pominje vatra i da je na engleskom.}
Umesto 22-og marta, kako je javio „Glas Amerike“, epidemija je „odjavljena“ 30-og aprila.
Mene iz sobe pustili prvog maja.
Bio je ovo post o jednom mom doživljaju iz perioda kad sam bila klinka i išla u školu i imala pasoš, o da, jer sam do tada već nekolko puta, upisana u pasoš majke, prelazila granicu.
Onda se dogodio taj mart, kad ni iz Čačka nije moglo da se mrdne.
Što više starim (najčešće noću, dok sedim, gledam u zid i smišljam nove prevare za sutrašnji dan - tada mnogo starim), sve manje znam. Moguće je da sam neke stvari netačno zapamtila, pobrkala boje lončića, izmešala babe i žabe (koje u slast jedu muve, al muve sad jedu neke nove babe, što je veoma indikativno, ako bi neko teo time da se pozabavi.)
Ova poslednja rečenica mi nema ni glavu ni trup ni rep, al ne umem da je prepravim da liči na nešto, pa je prihvatite (ili nemojte) ovakvu.
Dakle, sve napisano podleže sumnjama i ispravkama.
Samo u jednom nema ispravke. Četrdesetčetiri dana sam bila u sobi.
Ako još nemate decu il ako su mala, nemojte ih gušiti preteranom brigom. Jer, kad-tad će ostati bez vas, a onda će ono što bi u normalnim okolnostima platili sto dinara, platiti mnogo više, a onda onda će postati blogeri i pisati o tome.