posete:

29.2.12

A onda su se uzeli


Sela je na drvenu izljuštenu stolicu, nadlanicom sklonila od znoja mokru kosu sa čela i zadovoljno uzdahnuvši  pogledala  kraljevstvo oko sebe.
Limeni umivaonik iza trošnih, do pola zastakljenih drvenih vrata, sa blistavo belom končanom zavesicom na staklu, zeleni kredenac čija je donja vrata komadić kartona držao  da se ne otvaraju, ulegnuti, džombasti otoman prekriven tek opranim kariranim ćebetom, uštirkana "domaćica" iznad šporeta. U sobici pored, na  bračne krevete je stavila  jedinu posteljinu "u kompletu" koju su imali, od belog šifona, sa roze "punim vezom".  Mali stočić sa  heklanom šustiklom, suncokret u beloj šolji za čaj, sodom izriban patos, na njemu tek oprane krpare, još tople od vrelog   avgustovskog  sunca.
Otišla je u letnju šupu, skinula sa šporeta, na kome su svi iz dvorišta leti kuvali, veš-lonac sa vrelom vodom, sipala je u korito i razblažila hladnom. Okupala se brzo, strepeći da će nekome zatrebati nešto iz šupe, pa će se ljutiti što je zauzeta. Dve zaove, udovice oduvek, bile su gazde tog dvorišta, te trošne kuće na duž, pa i njenog života. Svekrva, koja je živela sa starijom ćerkom, mislila je da je sin mogao dovesti mnogo bolju. Pa šta ako je dvanaest godina mlađa, pa šta ako je iz bogate porodice na dobrom glasu, pa šta ako je školovana, pa šta ako je napustila dobro plaćen posao u prestonici i došla da živi sa njima u dvorištu i u dva sobička? Pa šta ako je lepa, pa šta ako je vredna, pa šta ako samo klima glavom i slaže se sa svim što joj neko kaže, pa šta ako joj dani prolaze u čekanju da muž nađe posao tamo gde  su kućica, dvorište, svekrva, zaove, njihova deca, ona?  Kritikovali su je što se ne zaposli, nije htela da kaže da joj on ljubomoran ne dozvoljava. Zamerali su što još nije rodila dete, ćutala je  da on ne želi decu. Navodili primere devojaka sa mirazom, nije pominjala da joj je on predložio  da se sudski odrekne svega u korist brata.
Prosula je vodu iz korita, pokupila sa zemljanog  poda nekoliko kapi, vratila sve na svoje mesto i izašla iz šupe.
"Stvarno misliš da će da dođe? E moja ti" - podsmešljivo je pitala mlađa zaova, držeći bokal sveže ispumpane vode.
"Doći će. Rekao je."
Izvadila je iz šifonjera spavaćicu koju je dobila od starije sestre i spustila je na krevet. Ljuti što se udala, njeni  joj nisu dali da uzme ni maramicu iz kuće u kojoj je bilo svega. Očešljala se, namazala lice i ruke "vesna" pomadom (na ruke je pomadu nanela više puta, pokušavajući da ogrubelu kožu i fleke, dobijene od krcanja oraha koje je, u džakovima pakovane, uzimala sa železničke stanice, krcala i čistila, a zatim upakovane u papirne kese vraćala, i tako dobijala  crkavicu taman za preživljavanje, učini manje vidljivima),  proverila da li je večera dobro pokrivena, zbog muva i vrućine.
U kombinezonu, da ne gužva spavaćicu i  posteljinu, sela je na otoman.
Vrata od kuhinje su se otvorila i on je ušao. Postidela se što je samo u kombinezonu. Prišao joj je, nasmejan i sa željom u očima. Bez "dobro veče." Ljubio je.
"Hoćeš li da večeraš?"
 "Neću. Hoću tebe."
Legli su na levu stranu bračnih kreveta, na kojoj je noćima držala ruku i zamišljala da je on tu. Kroz otvoren prozor  čuli su se zrikavci. Soba je mirisala  na budućnost bez čekanja i laži.

Ukočena, sanjiva i zbunjena, otvorila je oči. Budilnik na kredencu pokazivao je pola četiri.
Skupila je posteljinu, složila je po ivicama kako je bila peglana i vratila u šifonjer. Na nju je stavila spavaćicu. Vratila je stari čaršav i jastuk, legla na desnu stranu kreveta, pokrila se ćebencetom, pomilovala njegovo mesto.
"Ko zna šta ga je sprečilo. Doći će iduće subote." - pomislila je pre nego što je zaspala u svitanje avgustovskog  jutra leta pedeset i neke.