Pre nekolko godina, dok sam pisala dnevnik na jednom sajtu,
rekla sam da mi je problem kad treba da počnem tekst. Ali da prave muke slede
tek kasnije - kako da prestanem. Kad jednom počnem, shvatate li?
A sad ne znam odakle pre da počnem. Misim, tema je toliko,
što reko onaj što sam mu nambr fajv, slojevita, da imam sedam početaka.
(Je l da da ovako pričaju ženturače alapače? Kad kažu „Joj,
sestro slatka, ne znam odakle pre da počnem!“ Al ja nisam od njih, ne-ne).
I još mi problem što sam sve o meni već ispričala širom de
god sam kliknula, pa sad ne znam kako da ne pominjem imena, a bez njih će biti
nerazumljivo, a sa njima mogu da me tuže, reko mi Š, a ja njemu da mogu da
mi... (ono o prozoru i šta se ispod njega radi, a nisu trubaduri i serenade), a
Š. meni: „Kako da ti priđu prozoru od skela?“
Ostala dužna dva objašnjenja juče.
O čoveku i mački i skelama.
O čoveku i mački neću, o skelama oću.
Stanujem u zgradi P+3, u P.
Taj treći sprat je nadograđen pre petnaestak godina, a
izvođač koji ga je nadograđivao (isti koji je gradio Skadar na Bojani),
početkom prošle godine je kupio plac iza zgrade, sa starom kućom i šupama i
poljskim klozetima i svinjcima i... i tako.
Rušio ih dva meseca. Života mi. Da je dečje kamiončiće
koristio, pre bi sravnio sa zemljom čatrlje. Kolko je tad prašine i buke bilo,
to najbolje ja znam, jer mi je stan na ćošku, i ama sve što se dešavalo
direktno mi je ugrožavalo život i tanjilo mi živce.
Možda je malo neobično, ali... Ja se ni sa kim iz komšiluka
ne družim, ni po jednom pitanju i ni iz jednog razloga, čak ni kad mi,
bukvalno, gori kuća. Takva sam. Neko kaže namćor, neko „Svaka čast!“
Dakle, izvesno vreme nisam znala šta i što se dešava. Držala
zatvorene prozore i nadala se proći će gungula. Ne znam šta sam mislila – da je
neko kupio plac usred grada, da bi deca imala poljanče za fudbalicu?
Kad je prošlo o-ho-ho vremena od početka rušenja i galame i
drndanja i drčanja, vraćala sam se odnekud (ono kad su bile one vrućine prošlog
leta)... Taman duđem u ulaz, čujem neko me
zove. Žena iz susedne zgrade prilazi i pita da l sam potpisala saglasnost da
prolaz između naše dve zgrade koriste građevinske mašine i kamioni. Tako sam
saznala da neće biti poljanče nego će da prave zgradu. I ne, ništa nisam
potpisala. Rekoh joj, a ona meni "e onda sutra idemo u inspekciju da ga
prijavimo i tužimo i da..." i da ne drvim više, nit ga je ko tužio nit je
ko de otišo, samo su o tome blejali u sparnim noćima na klupicama.
Punkt.
Onda su počeli ozbiljniji radovi, više se ne sećam kad.
Kopali su zemlju i odvozili i kopali i odvozili... I bio valjak, rekoh vam, i
spao mi sat sa zida u kujni i razbio se ko pi*ka, i jesam nekolko puta
pomislila da će se i zgrada razbiti ko pi*ka. Više ni roletne nisam dizala, i
ako bi me sad neko pito otkud mi u stanu vazduh za disanje, ja ne bi umela
dodgovorim.
Posle je nastala rupa, prilično velika, ne znam baš kolka,
loša sam u procenama dubine rupa.
Onda su istovarali skele i to je zvonilo i zvečalo i rktalo
da se poludiš.
Zgradu su opasali skelama, al donekle.
Onda se niko nije pojavljivo mesec dana, a komšija nije mogo
duđe u garažu (ne samo on, niko ko ima garažu u sklopu zgrade), pa je počo da
parkira auto ispod prozora sobe u kojoj spavam. I da ga svako jutro pali, tačno
u šes. A nikako da kupi akumulator il da popravi alternator. Il dodmasti
svećice. Il da zameni ono zbog čega pali po devedeset puta. Brrrn
–rnnnn-drrrrnn-pijuuu-fuf-puf, e jebiga ugasise! x 90.
Posle pauze, pojavilo se cirka pet iljada radnika, koji su
ušli u rupu i ne znam šta su u njoj radili, jer i dalje nisam dizala roletne,
al sam čula kako se deru.
Pošla u prodavnicu.
Četiri čoveka montiraju skelu na zapadni zid.
Poželim im dobar dan, oni odgovore, pitam šta rade, kažu
postavljaju skelu, pitam a je l će posle po njoj neko da se penje i da nešto
radi, oni kažu valjda oće, skupo je držati skelu neiskorišćenu, jedan mene pita
a što ja to pitam, kažem zato što mi mačka ušla kroz prozor. (To sam slagala,
al morala sam. Imam mreže na prozorima koje ne otvaram, roletne ne dižem, tolki
je rovaš, krš i lom oko zgrade, da su sve mačke iz kraja odavno otišle neznano
kud.) Počeše da se smeju. I ja se nasmejah, da ne pomisle da sam bez smisla za
humor. Rastadosmo se nakratko.
Vraćam se iz prodavnice.
Ispred zapadnog zida stoji još jedan tip, vidi se da je
rukovodilac, i čujem da jedan od one četvorice kaže „Eno je. Ona mala rekla da
joj ušla mačka!“
Ijebemtilebac!
Prilazim ulazu, on mi pošo u susret. „Kako mogu da ti
udovoljim?!!?“ - mangup!
„Ša reče?“
„Kažu ovi da si se žalila na skelu. I da si rekla da ti ušla
mačka?“ – upiša se od smeja.
„Da, pa?“
„Pa kako mogu – opet ponovi isto – da ti udovoljim?!!!“
„Ti? Baš nikako. A mačka jeste ušla, a...“
„Pa kako je ušla?“ – i dalje on misli da se zajebavamo.
„Pa nem pojma. Jeli, da te pitam, jesi ti ovde glavni?“
„Jesam, što?“
“Pa ko ti dozvolio da kačiš ovo gvožđe na moj zid?“
„Imam saglasnost stanara.“
„Da vidim!“
„Nem kod mene, al postoji. Potpisali ljudi.“
“Koji ljudi? Je l sam ja među njima?“
„A ovo je baš tvoj lično stan, a?“
„A što ti sa mnom tako razgovaraš? Je l ti ličim na dete?“
„A je l ja tebi ličim na dete?“
“Ne. Ti meni ličiš na nevaspitanu morončinu. Aj mi pokaži tu
saglasnost, leba ti.“
„Što se bre buniš? Biće vam toplije, gledaj stavljamo stiropor
peticu. Preko njega mrežicu, pa fasadu, pa ćemo da vam sredimo staze okolo, pa
interfone i da okrečimo ulaz, pa....“
„A što to radite?“
“Pa da vam bude bolje.“
Tu sam se slatko nasmejala, prvi put od početka naše
megaduhovite konverzacije.
„Pa šta ste vi? Humanitarna organizacija? Idete naokolo i
izolujete i ulepšavate i asfaltirate staze, bogaze i prilaze i krečite ulaze...
je l će to nešto da košta ljude koji žive u ovoj zgradi?“
„Ma jok, bre, to ti pričam! Sve je to zabadava, znaš?“
Znam.
Sad kad je još malo pa maj.
Iz rupe skoro pa nikla zgrada.
Skele skoro pa sklonjene.
Proleće skoro pa došlo.
Grejanje skoro pa uveli (bez humanitarne pomoći.)
Ja skoro pa navikla na buku.
Ovo danas za malo pa ko pravi post.