Ovo nije post nego poziv onima koji najčešće ostavljaju komentare na postu "Tange" da se presele.
Sredinom osamdesetih bračni par koji me napravio imo je televizor TITAN ili TITANIK (pre će biti ovaj drugi), metalik-sivi, u boji naravno, ekran neki ko zna kolki, oko sedamdesetak najmanje. Više bio pokvaren nego što je emitovo program u koloru na dva kanala. Majstor za njegove opravke je živeo, ovo će znati poneki koji ostavljaju ludačke komentare na "Tangama", blizu spomenika Tanasku Rajiću i vozio je razdrndanog "fiću" u koji TITANIK ne da nije mogo da stane nego je pre "fića" mogo u njega, TITANIKA. Imali su i komšiju (srećni imaoci TITANIKA), seljaka, prostaka i šušumigu jednu zadnju, koji je jeo dok se ne preždere, pio dok se ne usvinji i sve je radio preko mere i potrebe, samo ako je dž. I uopšte je bio budala i bizgov. Kako to već biva u bajkama, basnama i životu, Bog negde uzme a negde doda, pa je komšija bio jako jak, u ruke posebno. Dvoje je jedva dizalo TITANIKA i držalo ga u vazduhu dok keva obriše prašinu ispod njega, na površini od dva kvadratna metra - komšija ga je uzimo pod ruku i nosio do prvog automobila, autobusa, taksija, štagod i kakogod da se bračni par snalazio da TITANIKA opet otpremi kod majstora kod "Tanaska". Tako da sam ja morala da budem uljudna prema njemu i govorim mu "dobar dan" i pitam ga "kako ste?", jer je moja majka, budući iz veoma pragmatične porodice, zahtevala da ni mrtva sa njim ne pokušam neku moju fintu na foru "ko te bre jebe, džulovčino, evo ti ga na što ćeš da čuješ moje dobar dan". Ko će da im nosi TITANIKA? :shock: Posle hiljadu i neke opravke, taman što je vraćen kući, TITANIK je odbio da prenosi koncert Miroslava Ilića i tvrdoglavije nego što bih čak i ja mogla celo veče je prikazivo samo zeleni sneg mestimično i povremeno presecan sivo-crno-prljavobelim linijama. Iznervirana do ludog stanja gospođa moja mama se setila da je u "Politici" videla oglas neke nemačke firme, koja isporučuje televizore na kućnu adresu, u roku od 15 dana, nakon devizne uplate od 420 tadašnjih nemačkih maraka + troškovi prevoza i carine.
Sad ako bih krenula da vam pričam kako je to bilo, vi bi me pljuvali i rekli mi da lažem i da je to nemoguće, čak i za ono vreme i za Srbiju i za televizore i za "daj ovco pare!" Znači, mislim da mi ne bi verovali da je posle svega dva i nešto malo više meseci stigo daljinski i samo daljinski, koji su, neotpakovan iz providne folije, držali na TITANIKU i udruženo kleli i Švabe i zaposlene u "Politici". Kako to već biva u bajkama, basnama i mojim pričama baziranim na životu, keva je oterala u tri pičke materine komšiju Herkula pola sata pošto je uplatila 420 marona za švapski televizor koji se nikad neće kvariti. Slučajno se dogodila koincidencija da ga tad otera, to znam pouzdano.
Dakle hoću da vam kažem, vama koji znate gde je spomenik Tanasku Rajiću - ako je za vajdu, dosta je bilo na "Tangama". Evo vam mesta gde ćete se zapljuvavati, ako baš morate.
Hvala.