Vi koji se narednih dana i nedelja dana spremate na put kući, ili ste već stigli iz Francuski, Austrija, Nemački, Švedskih i ostalih Švajcarski;
Nek bar vas troje, kad pročita ovo, napravi pauzu u posetama rodbini i prijateljima i nek ostatak dana posveti prisećanju (ako ste već zaboravili) iz kojih razloga sad živite tamo odakle samo što ste stigli.
Za to vreme ja ću vam pričati kako to izgleda iz našeg ugla. (Naši smo mi koji nigde nismo otišli, vaši ste vi koji jeste.)
Ili ne.
Ispričaću vam samo deo onoga što ja vidim dok vas slušam i gledam. Neću da govorim u tuđe ime, pa da sto puta nije otišo nigde.
Kažete da sam ogrubela.
Nisam.
Vi ste "omekšali" od lepa života, ja sam kakva sam i bila.
I nemojte ponovo žvaku da od lepog života nemate ni "L", jer radite po dvanaest sati dnevno, jer više od pola plate dajete za stan, grejanje, telefonski račun i blabla...
I ovde rade po dvanaest i petnaest i osamnaest sati dnevno.
Il rade tako il nemaju poso, onih trećih (i četvrtih i tako dalje) je zanemarljivo malo.
Pa opet nemaju da plate kiriju. Il grejanje. A neki bogami ni čestit obrok.
Kažete da smo tako teli i to izabrali. Niste nam vi birali i glasali.
A što niste?
Zato što vam
- iz ambasade nisu poslali poziv;
- radite na crno;
- daleko stanujete od mesta de se glasa i ne pada vam napamet da ono malo slobodnog vremena potrošite na vožnju do tamo, da bi zaokužili neko ime. Kad to i onako neće ništa promeniti;
- ima još vazdan razloga, ne mogu da ih navodim baš sve.
A što niste zvali ambasadu i intervenisali?
A što niste seli u novi auto i došli ovde da glasate?
A što onda nama kažete da smo tako teli, ako se time što se zaokruži neko ime ništa ne menja?
Sećate li se restrikcija, inflacije, nestašice goriva, lekova, praznih rafova u marketima, redova u bankama, dilera po haustorima kojima smo, jednim okom gledajući da nas ne zavrnu za crkavicu koju im dajemo, a drugim da ne naiđe murija, davali poslednjih pedeset il deset maraka u zamenu za bezvredne dinare. Bezvredne - da - al su bili platežno sredstvo i moralo se tako.
Sećate li se mobilizacije i ratova u okruženju?
Sećate li se bombardovanja?
Mislim, sećate li se kako vam je bilo dok ste to gledali na televiziji?
Vama su se životi promenili.
Ali i nama su.
Ja vam se više neću pravdati što je asfalt lošeg kvaliteta i što su džombe i rupe i zakrpe, zbog čega ćete upropastiti nove automobile. Meni je automobil "ono pomoću čega se stiže od tačke A do tačke B", što neko reče, i nikad me dupe nije bolelo koje je marke il kubikaže il ubrzanja do sto. Ja se po džombama vozim svakodnevno, ili, ako ćemo pravo, ja ih i ne primećujem, jer najčešće idem peške.
A vama ako smeta vi asfaltirajte bolje.
Mi za više nismo imali, jedva smo i to skrpili.
Doduše, možda je i bilo za još jedan il dva sloja. Al mi to stvarno, verujte mi, ne znamo. Kao što i ne odlučujemo kad će i koja rupa biti zatrpana.
Ni vama ni nama ovo nisu šezdesete ni sedamdesete.
Imamo i mi internete i mobilne telefone i televizore u boji i sa kristalima. Poneki imaju i helikoptere. Neki vala i avione. Poneki zakupe bioskopsku salu, sa konobarima, erkondišnom i šampanjcem, da samo oni odgledaju film.
Neko zakupi splav, dva, tri splava, pa slavi rođendan. Nekad i po tri dana. Nekad i četiri splava. Na prvom gosti, na drugom muzika, na trećem šešir i štap, na četvrtom... Ne. Na prvom gosti, na drugom obezbeđenje, na trećem muzika, i na četvrtom šešir i štap.
Nekad i pet.
Da se štap i šešir voze posebno.
Imamo i mi rođendanske poklone u vidu sendviča od crnke i plavuše, "da dete nauči kako treba da ševi" u petnestoj.
Nekad su "konji" devojkama za rođendan poklanjali cveće i parfeme.
Danas mladi, uspešni privatni biznismeni devojkama za rođendan poklanjaju konje bez navodnika.
Ma imamo bre sve!
Samo ne svi.
Zato ostajemo nezblanuti i u nezabezeku na vaše priče šta se sve može kad se ima kinta.
Jer znamo.
Vidimo.
Čujemo.
Čitamo.
Svi lepo izgledate, vidi se da vam je sve potaman. Preplanuli ste, zategnutih stomaka i guza, mirišete predivno, obučeni ste WOW!, vozite ale, telefonirate sa skalamerija na koje ja ne bi umela da se javim, makar zvonile do sudnjeg dana.
Vi ste za mene oni što su se grejali u mojoj kujni tri sa tri još kolko prošle zime, ono pred svetog Nikolu, kad smo sedeli i na patosu, jer nas je bilo preko dvaes, a napolju i malo više, to jest manje od minus dvaes. Ipak više. (Nikako da naučim kako se kaže kad je ladnije od dvadeset, na primer. Da l manje il više?) Nekima od vas sam dala po sardinu-dve i po tablu "eurokrema", kad ste pošli kući. Zato što sam bila zaposlena i imala sindikat i zato što sam preko njega dobila paket. I zato što vi niste bili zaposleni a jeste bili gladni.
Al zbog toga mi sad ne donosite nikakve poklone, jer mi baš ništa ne treba i neću da razmišljam kako da vam se revanširam, a ne mislim da sam vam se sardinom i kremom već odužila. Samo vas podsećam da nisam zaboravila da ste onomad bili niko i ništa, gledano na način na koji vi sad posmatrate život.
Meni ste tad bili prijatelji. Poznanici. Komšije. Neki klinac ste mi bili, čim sam to radila i čim mi je to bilo normalno.
Sad više ne znam šta su pojedini od vas i mnogo šta mi nije normalno. A i zabole me.
Samo vas jedno molim;
Ne učite nas sa udaljenosti od hiljadu, dve, pet i sto iljada kilometara kako da čuvamo Srbiju, i običaje, i veru, i istoriju.
Ako vam je do Srbije, dođite pa je čuvajte.
Ako vam je žao Vuka Karadžića što je u centrifuga-režimu u grobu, a zbog načina na koji pišemo moji prijatelji i ja, dođite i isključite centrifugu. I ostanite da pazite da je opet neko ne uključi.
I ne učite mene kako da se odnosim prema životu i šta da mi budu prioriteti. Još ako to radite ultra patetično i paternalistički... Džaba se mučite.
P.S. Nadam se da ne očekujete slet na stadionu JNA dvadeset i petog maja, a u našoj organizaciji. Jer, "to su bila tako lepa vremena, koja sadašnjim činjenjem/nečinjenjem u Srbiji pokušavaju da predstave lošima." I šta ako im to uspe? Šta ako ne zateknete raj iz koga ste osamdeset ili devedeset i neke otišli?
Žao mi je, zemljaci - panta rei.
Brinite vi o sebi, mi ćemo se već nekako snaći.
Samo vas jedno molim;
Ne učite nas sa udaljenosti od hiljadu, dve, pet i sto iljada kilometara kako da čuvamo Srbiju, i običaje, i veru, i istoriju.
Ako vam je do Srbije, dođite pa je čuvajte.
Ako vam je žao Vuka Karadžića što je u centrifuga-režimu u grobu, a zbog načina na koji pišemo moji prijatelji i ja, dođite i isključite centrifugu. I ostanite da pazite da je opet neko ne uključi.
I ne učite mene kako da se odnosim prema životu i šta da mi budu prioriteti. Još ako to radite ultra patetično i paternalistički... Džaba se mučite.
P.S. Nadam se da ne očekujete slet na stadionu JNA dvadeset i petog maja, a u našoj organizaciji. Jer, "to su bila tako lepa vremena, koja sadašnjim činjenjem/nečinjenjem u Srbiji pokušavaju da predstave lošima." I šta ako im to uspe? Šta ako ne zateknete raj iz koga ste osamdeset ili devedeset i neke otišli?
Žao mi je, zemljaci - panta rei.
Brinite vi o sebi, mi ćemo se već nekako snaći.