Ovi mi blog sav vruće - ladan.
Da l ću mu podići il sniziti temperaturu pričicom, vi il
recite il nemojte kad je pročitate:
O INTERNETU
i još koječemu;
Baš briga da l blog (kako bih ga sad slatko, zbog jednog
tipa, ne znate ga vi, prekrstila u DNEVNIK, al znam da je to bila još samo
jedna njegova finta, da me natera da se bakćem s jarićima!) ima zilion ili ni
jedno (što je nemoguće, zbog mene lično i mojih akcija na njemu) čitanja. Meni
važno da napišem, a šta posle bude s tim nek misli neko dokoniji.
Pa sam tako jednog leta CD sa narezanom kao mojom „knjigom“
polomila na četiri dela. Onda delove skrcala patikom.
Sad od knjige imam dve priče. Nepunih sto strana. A knjiga
je imala blizu ili nešto malo preko 400. Strana.
Je l mi žao? Jeste, kad bi se gađali trolejbusima.
Ni jednu reč napisanu na tih 400 strana nisam uzela od
nekog, ni prepisala sa mesta kog mogu da se setim. A ni kog ne mogu.
Što znači da mogu, ako poludim, da napišem drugu, i da joj
udvostručim (i utrostručim, ako mnogo poludim) broj strana.
Al nečeg mi jeste žao. Samo malo, al ipak... Naslova jedne
priče. Ne mogu se setim, nema načina da ga nađem. Sve sam obrisala. I skrcala.
Ovo beše o meni.
A sad o netu.
Aktivna na nekoliko foruma poslednjih deset godina. Ne mogu
da kažem „s promenljivom srećom“, jer je nisam ni imala.
Upoznala sam, lično, ne više od dvadeset osoba.
Ovako – uz pomoć tastature, prenosa od prvo 56KB/sec, pa 512
kad bi se zajebavali u zdrav mozak, pa sad SBB, pojma nemam de mu se gleda u brzinu, i psovki – previše.
Prvi sa kim sam se srela je devojka iz Beograda. Zajedno smo
bile na jednom sajtu u vreme kad sam kupila novi PC. Ja sam se (što ovde ne
radim!) žalila da numem da opepelim, ona mi dala broj fiksnog i dozvolu da je
zovem ako mi šta treba. Meni nema šta nije trebalo, telefonirala joj, ona znala
više nego što se dalo i naslutiti i tako... Jednog dana došla kod mene,
nenajavljena. Utoliko me više obradovala. Onda ja otišla kod nje, pa ona kod
mene, pa ja kod nje, pa ja kod nje... Onda prestali kontakti.
Ako bih na osnovu nje donosila sud o ljudima koji postuju po
forumima i pišu blogove, mogla bih samo da poželim da je što više foruma,
blogova, PC-ja i takvih ko ona.
I pored toga što svemu tražim komičnu stranu, ništa smešno
ne bih mogla da kažem o tom poznanstvu. Izuzev činjenice da je period o kome
pričam bio najgori u mom životu. Da se, pre nego što se to dogodilo, već duže
vreme spremala kulminacija svega negativnog, da sam je upoznala u najgorem
mogućem momentu i za nju i za mene, da sam, od pet puta kolko smo se srele,
svih pet puta preplakala (a retko plačem i nemam svedoke kad to radim). Ako
pitate šta je tu smešno, ne znam i nemam odgovor. Al meni smešno. Smešno mi što
znam da ona nikada ne bi poverovala (ne bi ni ja njoj, da je bila taka
plačipička) da nisam ni kmezava ni neodlučna ni slaba ni kilava ni nikakva.
Preko neta sam upoznala i mnogo osoba iz Čačka, al nikad
nisam poželela da se sretnemo. Jedna
živi u mojoj ulici, ali na drugom kraju. Ulica mi dugačka devet
kilometara.
Što se chata tiče, tu ne da nisam imala sreće, nego sam još
i presrećna što sam prošla bez batina.
Al tad sam bila mala, pa to i ne računam. Misim, ne znam šta bi ja uradila da
mi neko, dok kucam tristadvadeset na sat, kaže da sam izostavila slovo il da
treba veliko a jok malo! I tako sve neke kerefeke, dok ginem da mi što pre ode
postić i da dobijem odgovor.
Možda da vam ispričam i kako sam, za malo, propustila šansu
da radim na lokalnoj TV kao... vođa smene?! Nisam sigurna koja bi mi bila
titula. Dogodilo se kad su, po ugledu na III kanal RTS-a, hteli da počnu sa
noćnim chatom na lokalnoj televiziji neki odavde. Pa došli da pitaju oćul ja da
budem onaj što se zeleni i piše mu da je „režija“. Šta sam drugo mogla, nego da
priznam da sam slaba s tehniku, nauku, pertle i dugmići? Bio jedan ne tako loš
tip, al imo uzrečicu „Život je kurva! Onda umreš“ + nije prestajo da priča, ne
znam kako je diso, ni vazduh nije uzimo, majke mi, zbog čega sam ga
diskvalifikovala oma. Reko mi da bih u
prvo vreme radila s jednim koji bi završavo tehničku stranu posla, a da bi moje
bilo da budem „duhovita u komentarima“!
Pazi molim te!
Dok smo konverzirali (konverzacija = on priča, ja trepćem,
treći iz trougla gleda TV, uključen da bih pogledala njihov kanal. Kanal ko od
kanalizacije!) on baci pogled na zid u predsoblju. Na njemu (zidu, ne tipu. Na
tipu ih nije bilo!) dva prekidača, jedan za bojler, drugi za grejalicu. Preko
prekidača za grejalicu zalepljen flaster. Zato što ga čvaknem na dole, pa čekam
da se zagreje voda da se kupam. A nemam grejalicu u kupatilu. To stavio neko
nako, da dušmani ispizde što imam grejalicu. Posle neko drugi zalepio flaster,
da se ne nadam za dž da ću dotkrijem toplu vodu pomoću grejalice koje nema.
Pita otkud flaster. Kažem, po drugi put, ono za oko dugmići,
pertle i tehnolodžik. A i da nisam nešto duhovita u komentarima. Prava istina
da je "svesve ali" ... smrdo na beli luk. A bio bi mi šef, da sam
pristala. Misim....
Eto što volim
internet.
Niko ne smrdi na znoj i beli luk.
Svi mogu da biraju kolko će imati godina, kolko biti visoki
i teški, kolko diploma na zidu povešati, kolko putovanja u egzotične zemlje već
imaju iza sebe a kolko u planu...
Volim to da slušam, mada ne koristim te mogućnosti.
Uvek sam govorila, i dalje ću ako nastavim da zijam po netu,
onako kako jeste.
I ko sam i šta sam i gde sam i s kim sam. I šta oću i šta
neću. I kad vam u poruci ili mejlu kažem nešto, šta god i o kome god, isto vam
se vata ko da vam ništa nisam rekla. Ako se meni smučilo da ponavljam da na
svetu ne postoji ništa čime bi neko mogao da me uceni, počev od e-pisma do
fotografije razvijene kod "foto Moca", ne smem ni da mislim kolko se
tek vama to smučilo. Al šta da se radi kad uvek ostane još neka budala koja
kaže "Aha, imam te!" Kako me to imaš, budalo? Šta će to sad da bude?
Da osramotim decu? Nemam decu. Da osramotim roditelje? Nemam roditelje. Da
osramotim muža? A ti mi pa znaš da li i kakav dogovor imamo moj muž i ja, o
braku i životu uopšte? Da osramotim sebe? Eee, za to ti treba nešto krupnije od
toga što misliš da imaš. I zato, ae paljba, dok nisam postala stvarno ozbiljna,
a onda ćemo i ozbiljno da popričamo šta to beše sramota.
Ima ovde nekolicina njih koji se ovoga o čemu pričam možda i
sećaju, a možda i ne. Nije ni važno. Važno da ja znam da je tako.