Komunalije plaćam tamo de uplatu knjiže istog dana: struju u
distribuciji, vodu u vodovodu, troškove za iznošenje đubreta i održavanje
kanalizacije u komunalcu, račune za telefone u pošti; imam loša iskustva -
dovoljno za pametnog;
Firma u kojoj sam nekad radila bila je preko puta mog stana,
ko što je Amerika preko puta Kine; tako da kad čujem: „Što malo više ne šetaš i
ne izlaziš na vazduh“ mirne duše bi zaklala zubima, al nem baš neke jake zube; do moje firme
sam prolazila kroz sve i svašta a i pored svega i svačega, pa tako i pored
jedne poštice, napravljene u naletu inspiracije nekoga ko je tog momenta, dok
je imo inspiraciju, bio i totalno lud i totalno građevinski nepismen. A možda i pripit.I nije bio
klaustrofobičan; ali ja sam u nju, ko poslednji mazohista, svraćala svakog meseca da
platim telefonski račun, obično oko dvadeset do deset pre podne, jer sam radila
od deset.
U dvadeset do deset je il bila gužva ko nekad za zejtin, il pauza.
Dakle, pošta velika ko korito za bebe, namrgođeni
peznionisani zastavnik-čuvar pošte u pauzi za doručak.
Jednom sam ušla u poštu, zastavnik je sedo i čito novine.
Pitam je l pauza, on ćuti, pitam što ćuti, on ćuti, pitam ga je l to on nešto ljut na
mene, on mi kaže da jedem govna i nastavi da čita novine, kažem da nema smisla
da mi se tako obraća, jer može deda da mi bude (tu sam malčice slagala, al tog
dana sam mladoliko izgledala, pa sam znala da neće provaliti da ne mož
da mi bude deda), on mi kaže: "Ne seri."
A kad nije bila pauza, bila jedna skroz ludača koja je likove iz
kraja znala u glavu; uđem jednom, ispred mene ih nema ni osam. Poradujem se,
veselnica, da ću brzo stići na red, kad – baba ne mož da nađe račun, koji je
došla da plati. Vadi sve iz cegera, ispadaju slinave maramice, kutije s
lekovima i lekovi nako, u rinfuzi, ključevi vezani na priveske veće od
„motorole“ probna serija, rezervne vunene čarape, gomila recepata, što za
lekove što za patišpanj sa višnjama, slike unučića sa mora i mature i na
motoru; samo računa nema pa nema, ko da je u zemlju propo: "...a do sad
sam ga držala u ruci, i samo ga načas spustila u ceger, dobrišem nos (eto otkud
slinava maramica!), šta bre bi s njim, poigraj se đavole pa ga meni vrati, joj
mene grdnoj, sto puta sam rekla da kad čovek omantupavi ne treba više da živi i
bude na teretu deci, eto ti, nema ga i tačka, i šta sad da radim, ko će dide
čak u glavnu poštu da traži kopiju, kad mi noge trnu, a na levoj mi se pojavila
i vena, kaže doktor da ne smem da se sigram, nego da redovno prati stanje, pa ako
se ne bude povukla, moraće..."
Ludača ustane, poravna minić, gurne kaubojska vrata kojima
je pelcovana protiv nas besnih, dođe do babe, klekne: „Nemote se nervirati,
tetka-Zlato, saću ja da ga nađem. Znate da vam je visok pritisak i da vam je
doktor reko...“ Gura ruku u dvestapedeset zadžepaka kineskog cegera sa
poluodšivenim rajsferšlusima i počinje da vadi:
slinavu maramicu;
kutije sa
lekovima, komada 3, teget-bele, „Galenikine“;
lekove nako,
komada bezbroj, boje žuta, zelena, plava, dve bele, jedna zeleno-bela (kapsula
ili „oligogal“?);
ključeve vezane na
privezak od skaja 11 x 17cm, crn, zlatotiskom „GUCCI“;
vunene čarape boje
žućkasto-smeđe, s zelenom bordurom na ranfli;
recepte za lekove:
„Ih, bre, što niste podigli ove lekove, tetka-Zlato“, počinje da ispravlja uši na njima i da ih uredno slaže jedan na drugi na treći, pa tako do sto jedan;
recept za
patišpanj sa višnjama, koji letimično pročita: „Da nemate sa malinama, moji ne
vole višnje?“ pridružuje receptima za lekove ispravljenih ušiju;
sliku po sliku
četiri unučeta, uz horsko: „Uh“, „Ih!“, „Jo šo je sladak“, „Vidiiii, srce
moje!“, „Daj i mene da vidim i ja!“, „Je l ti ovaj najstariji ili srednji,
Zlato?“, „Vidi, vidi, kako je porasla, luče moje. Kolko ti ona sad ima, je li
Zlato?“...
Uđem u poštu jednog jutra oko deset do devet, rešena da
čekam i čekam. I čekam.
Stanem na kraj reda, izvadim knjigu, ubacim u usta novu
žvaku, prebacim težište na desnu nogu, jer mi je leva bila oslonjena na cipelu
gospodina ispred mene (bez zezanja, prostor predviđen za stranke nije veći od
2x2m) i pripremim se za maratonsko čekanje.
Kad oćeš!
U tom dvasadva prostoru ima govornica. Od pleksiglasa,
ovalna, 2/3 otvorena, da bi se bolje čula svaka reč i uzdah. I jecaj, kad neko
plače, što se mnogo puta dešavalo.
U govornici muška faca nonšalantno oslonjena na ... ono gvozdeno,
dole, ispod aparata... kaže: „Sačekaj samo sekund, da pitam“, pa pita ludaču:
„Kolko dugo razgovaram?“
„Sedamnaest minuta“ – čujem glas koji ne pasuje uz ludu
ženu.
„Ša bre... kako sedamnes... nemoguće... Alo... e, moram da
prekinem, zvaću te kasnije...“ – tip spušta slušalicu i probija se do pulta. To
više nagađam, jer ne vidim. A i pošto postoje samo jedna vrata, uz koja sam
priljubljena, nema de nego ka pultu.
„Kako bre sedamnaest minuta? Nisam ni tri rečenice
progovorio?“
„Osamnaest, gospodine. Osamnaest minuta. U dvadeset do devet
ste pozvali i pričali ste do dva minuta do devet.“
„Pa čoveče!“
Čuj budalu, ludači kaže „čoveče!“
„Ša se ovo dešava, ženo?“ – pitam samu sebe. „Šo li je
ludača promenila glas? Da l je promukla il mutira?“
„Nem ti pojma sestro slatka" – odgovaram.
„To bi ukupno bilo tristaosamdesettri dinara. Sledeći!“ – i
dalje mutira ludača.
„Prijatelju, saslušaj me da ti kažem... Ja odavde zovem
svaki bogovetni dan, pošto mi je jeftinije nego od kuće... Proverder ti to
još jednom, nemoguće bre da je četirsto. Dok je – pa reče ludačino ime –
radila, nikad nisam platio više od sto, a duplo duže sam pričo.“
„Tristaosamdesettri dinara. Sledeći!“
Sinu mi - iza šaltera ne sedi ludača.
Al i dalje ne vidim ko je novi šalter-majstor.
Utom pade devojka u nesvest.
Uzbuni se red. Ljubičasta gospođa reče „Zovite hitnu pomoć“,
a Jaca što sama razvlači rezance za supu (Otkud znam!? Ccc... Pa nisam prvi put u
pošti!) izvadi iz karirane torbe flašu „Jana“ vode i sasu je na glavu
onesvešćene.
„Zovite hitnu pomoć, gospodine!“ – poče da zapomaže
ljubičasta gospođa, al je Jaca umiri: „Ne treba hitna, evo trepće.“
Osvesti se devojka i napusti dvasadva.
Pu spas, jedno manje u redu!
„...pa sam samo tela da pitam kolko bi to koštalo kad
izmerite da vidim da l da šaljem il da ne šaljem pa ako budem tela da šaljem ja
ću da donesem a ako ne budem ondak neću... “ – čulo se s početka reda.
„Morate da spakujete i zalepite, pa tek onda da izmerim.
Tada ću Vam reći cenu. Do tad ništa!“ – opet onaj glas.
Vratim knjigu u ranac, izvadim žvaku i zalepim je na dršku
ventilatora (pa da, znam da još nešto ima u dvasadva! Dubeći ventilator koji,
kad je uključen, otima račune, pare i priznanice iz ruku lobotomiranih čekača u redu. Tog dana je bio
isključen, zbog vrućine), stanem s obe noge na pod i provirim ispod ruke
gospodina ispred mene.
Iza šaltera sedi tip - ukupna ocena čista desetka.
Kako da ga opišem, a da ne budem pristrasna?
Ili kako da objasnim kako
je izgledao, a da budem nepristrasna?
Izgledo je ko poklon kome se siromah nada za Božić.
Izgledo je ap-so-lut-no fan-ta-sti-co.
Brada od dva dana, smeđa. Kosa ne duža od 4cm, tamnosmeđa.
Frizura ko da mu je prst bio u utičnici dok se stajlingovo po glavi. Bled,
bled, bled... Uši ko Liv Tajler. Oči krupne. Crne li su, braon li su, žućkaste li su... Al
baš krupne. Usta ne baš džegerovska, al sa Hanke Paldum bi trčale mrtvu trku. Nos Miodraga Krivokapića.
Ostalo ne znam, pošto ga vidim do pola.
I, što nije najmanje važno, mada bih mu oprostila i da je
okačio „pauza za doručak“ /al pod uslovom da jede tu, a da ga mi (ja) gledam(o)
/ - efikasan.
Što god neko pita može li – ne može.
Što god neko traži – nema.
Što god nekom nije jasno – ode, a da mu tek ništa nije jasno.
Mic po mic, uhvati se gospodin ispred mene za... Neee, ne za
srce, bilo bi preterano... za džep se uhvati i izvadi račun.
„Sad ja, jebote“ – rekoh sebi. Ovolko je falilo da i mene
Jaca zalije „janom“.
Al sam se držala. Ipak. Nekako. Jedva.
I konačno, oči u oči, on i ja.
U stvari, prvo je on reko „Sledeći!“, pa smo bili oči u oči.
Pružila sam mu telefonski račun, on je iscepo deo za sebe,
moj overio, pružio ga i zagledo se u mene.
Meni su kolena počela da klecaju, srce mi je skoro pa stalo, preseklo me preko stomaka, levom rukom
sam ispod pulta pridržala lakat desne, da ne vidi kako mi drhti ruka, dok uzimam
overeni račun...
I dalje me gledo. Onako... paaa, malo zainteresovano, a malo i radoznalo... jebemliga kako, bila sam u polusvesnom stanju, al' znam da me je gledo sa zanimanjem.
„Niste mi dali novac“ – rekao je.