posete:

18.3.09

Selo bez struje, poštanskog broja i ZIP koda




Pa  nek mi neko opet kaže da nema neka vasiona.
Nadala sam se jutros temi, kojom ću okončati skrolovanje komentara prethodnog posta, mada sam, duboko u  duši, znala da petkom nemam inspiraciju, i da danas ni teme ni novog posta biti neće.
Onda sam natukla đubretarac oker boje, farmerke iscepane, grafit boje, kapu šarenu, svake boje, preko nje kapuljaču isto oker boje, jer je deo đubretarca (i pored toga sam sad slinava, jebem ti sinuse i ko ih izmisli, a + mi se zamastila kosa!), poluduboke cipele tamno-oker boje (pertlanje, raspertlavanje i ponovno pertlanje se u daljim postovima podrazumeva), naočare braon-sivkaste boje i parfem Joop!
Pre nego što sam ugasila svetlo u predsoblju, bacila sam pogled u ogledalo. Izgledala sam, da prostite, ko veliko, debelo oker govno.
Onda sam otišla da poplaćam telefone.
U pošti sam se posvađala sa jednom ženom, koja je imala kišobran kariran sa najoštrijim šiljkom  koji mi se ikad zabo u cipelu. A sa njega se slivala voda. I slivala... (Mokra leva cipela se do kraja posta podrazumeva.)
Pošto sam se maksimalno izajebavala po pijaci, apoteci, nekim ko komisionima i nekim ko buticima, na kraju sam kulminaciju zajebavanja imala u kasapnici, gde mi je žena, čiji je levi palac bio labavo obmotan potpuno krvavom krpom, rekla:
 "A Vi?",
ja njoj "A ja kilo  teletine, al mi  nemojte seći",
ona "Dobro, može",
ja "Nemojte seći, gospođo!",
ona "Pa zar nećete šnicle?",
ja "Neću, nemojte seći to meso!",
ona "Ali, zar nećete šnicle?",
ja "AMA NEMOJ DA SEČEŠ TO MESO, ČUJEŠ LI ME?",
ona "Pa nije mi teško, mislila sam da oćeš da ti ga isečem u šnicle",
ja: prosto  nisam znala šta pre da uradim - da l da i dalje insistram na nesečenju mesa il da se onesvestim zbog krvave krpe il da joj kažem da sad više neću to meso ni u kakom obliku il da je zamolim da ode u hitnu pomoć da joj previju kako treba mesto de joj je do malopre bio palac il da je spucam pesnicom u čelo, pa ako se odluči na pomoć hitnu, da joj višestrano i višenačinski hitno pomogne.
U tom momentu u kasapnicu je ušla moja komšinica Ceca. Tri sekunde joj je bilo dovoljno da shvati krvavu dramu.
"Dajte meni te šnicle, a njoj isecite drugo parče, al u jednom komadu" - rekla je.
Potrpasmo kupljeno u torbe i pođosmo kući, sve klizajući se i posrćući i saplićući se i takmičeći se ko će da se seti sočnije psovke na račun Službe koja kopa i raskopa i potpuno raskopa i iseče ulicu i više se nikad ne pojavi na mestu zločina, da prebroji mrtve i obogaljene, čisto iz radoznalosti.
Sneg je pado ko lud, a ja sam pobedila u takmičenju, što ste, verujem, i pretpostavili, ako čitate kad objašnjavam kako graciozno hodam.
Ceca ( u daljem tekstu C): "Što se ti, bre, ne pomiriš sa V.?"
Ja (u daljem tekstu J): "Ne mogu."
C: "Što ne možeš?"
J: "Zato što se nisam ni svađala."
C: "Ali ne javljaš joj se?"
J: "Ne. A javlja li se ona meni?"
C: "Pa ne javlja ti se, jer ne govorite."
J: "A što ne govorimo?"
C: "Ona kaže da ne zna. Samo si prestala da joj se javljaš, iz čista mira."
J: "Baš tako. I što bih joj se sad javljala?"
C: "Pa komšije smo, jebiga. Šta ti je teško da joj kažeš 'zdravo'? Pazi rupa!"
J: "Hvala, Slavko! Teško mi je pa zato neću."
C: "Hihihi... Al ozbiljno ti pričam. Ona kaže kako je pokojna majka tvoja prema njoj bila bolja nego majka njena, i kako je prihvatila ko najrođeniju, kad su je svi ignorisali i ismejavali je, kad se udala i kad je došla iz onog njenog sela..."
J: "Koje još nema ni struje ni poštanskog broja!?"
V: "Jeste. I kako joj je spremala klopu i peglala veš, kad je uganula ruku, i kako si joj tih godina, kad dođeš kod keve i nju zatekneš, jedva govorila "zdravo", a onda, kad ti se keva razbolela, a ona te jednom ispred zgrade pitala kako joj je, ti odgovorila pitanjem  zar nije otišla da vidi kako je, a ona tebi  da je čula da je loše, al se i njoj pogoršo gastritis pa ne bi mogla da podnese tolku tugu, da vidi komšinicu, bespomoćnu i pogubljenu, u krevetu, jer od kad je zna, ona je bila uvek na nogama,  uvek u nekoj akciji i uvek spremna da nekom pomogne i da za nekoga nešto uradi."
J: "I?"
C: "I ništa. Onda je tebi mama umrla."
J: "I?"
C: "I V. nije bila na sahrani, nije mogla od tuge."
J: "I?"
C: "I kad ste se  useljavali u stan, ona je, za tvoje dobro, prokomentarisala da je trebalo da sačekaš da bar četdeset dana prođe, pa da se useliš, a ne tako kako radiš. Zbog malera i običaja."
J: "I?"
C: "I onda joj je M. reko da ste na suđenju izgubili onaj stan, i da ste imali izbor il u stan tvojih roditelja il pod most. I da se igrom slučaja sve ispodešavalo u deset dana."
J: "I?"
C: "I ona je kazala da joj  žao što to nije znala, al kako sad da ti kaže da joj je žao, kad si se ti posvađala s njom."
J: "Nisam se svađala."
C: "Ali joj se ne javljaš?!"
J: "A trebalo bi?"
C: "Paa da. Bar zato što je bila dobra s tvojom mamom i mnogo je volela."

Stigli smo do mog ulaza.
Rekla sam Ceci "ćao", al nisam joj rekla da od danas ni njoj neću da se javljam.