Juče dolazio jedan. Nit je reko da će doći, nit ga je ko zvao, nit je imo neka posla kod mene il sa mnom, ma ništa živo. (E da, još dok ne zaboravim, nit mi je poverovo da nisam znala da će doći ni tri sata pred njegov ulazak u kuću. Al za srce me ujo kad je reko da mi jedan drugi reko šta on pije, pa ja baš to kupila. Možda ja vama il njemu delujem da sam priblesava il skroz blesava, možda i jesam, ne znam (možda i znam, al još i da priznam, je l?!), al pamtim ja take stvari koje malo ko pamti, i šta ima ko da mi govori šta ko pije kad ja kad čitam šta ko napiše, stvarno čitam, ne samo da se pravim.
Obriso patike, ušo i odma reko da kuća miriše na Kinu. Meni bilo krivo, reko oseća se iz kupatila što ludača odozgo poplavila nekolko sati pre toga, počela da se pravdam, reko kako na Kinu, što? - kad on mislio na abažur u predsoblju koji sam ja pravila, lično. Znači ne smrdi iz kupatila, huuuj.
Posle teo dide da kupi kafu, koj će mi klinac kafa, imam skoro punu kutiju, a imam i onih kesica, što zalepe na kesu (mora da im se prodaju ko ćeten alva, čim ih poklanjaju, al nema veze, ja ih skupljam, pa kad neko dođe, ja pitam oće li to da skuvam, i niko neće, nakupilo se toga, do sad ima brat bratu najmanje pedeset, pa kad nikad ne pijemo, samo moj Šuši pristade da popije u sredu kad je bio da se dogovorimo kad će da mi dovede jednu rođaku da se vidimo, pošto ona ne sme da dođe od njenih, jer ne sme ni ime da mi pomene pred njima, a sve zato što nisu teli da mi daju sekiru na dva dana, dok ne kupim, al neću sad o tome, a neću ni nikad, jer sam ih precrtala, a to im je ko da sam ih saranila, daleko bilo.) Tačka, jebem ti sunce, ne mogu doverim da mi bude font "verdana", veličina 16, pošto kad je manje ne vidim, a grešim ko na takmičenju, samo treperi i beži i neće, ne znam što li, moram da zovem onog debila da vidi šta se ovo batalilo deseti put.
Ovaj što juče bio sedeo na mojoj stolici i posle kad je otišo sela ja i ništa nije smrdelo. Ko oće neka veruje, ko ne veruje nek pita B. il nemoj ni da veruje, al meni neko kad sedne na stolicu makar ... pa pet minuta je dovoljno, meni posle toga smrdi stolica ceo dan. Juče bio drugi put kako nije smrdela. Samo još jednom u životu kad je neko sedo nije smrdela. A ne sede smrdljivi i ja lepo ne znam šta mi i što smrdi. Moj trenutni muž B. u prvo vreme njuško i govorio da ništa ne oseća, posle "smrad" objašnjavo time dimam osetljiv nos, sad samo odmane rukom i ništa ne kaže, a ja pravim gadljive grimase i prskam po stolici svačim što miriše, ali i pored toga ponekad smrdi i po dva dana. Ovo iskreno pričam, nema ni laži ni prevare, da nije tako, ne bi pominjala, otkud ko to zna da mi smrde stolice kad neko sedi na njima. Al baš sam htela da iznesem kao primer da je eto tako bilo.
Posle smo pričali blablabla to numem da prepričam pošto on sve zna ko indigo. Sva imena i kad je kome gde ko šta reko, a ja to slabo umem, pamtim samo one što su mi mnogo važni. Al zato sam saznala neke stvari koje nisam znala, ne znam šta ću sad s tim podacima, al volim što ih znam. Ko zna, možda će mi nekad zatrebati, ako ih do tad ne zaboravim.
Misim, jeste i on mene po pet puta pito za istu stvar, na foru "je l' poznaješ ti Peru?", ja kažem da ne poznajem ga, "Nije nikad bio kod tebe?", ja kažem da nije, on kaže "Ne mogu da verujem. Mislio sam da jeste", pa promenimo temu, posle pola sata on opet pita "je l' poznaješ ti Peru?", ja kažem jok, a ne kažem da smo već pričali o tome. Tako još devet puta.
I taman kad sam se mogla da zaljubim u njega on oće da me slika. Tu ti ja vidim da je bolesan i reko nećeš ga majci da se zaljubiš u bolesnika dosta nam je toga bilo. I tako se na vreme ne zaljubih a malo je falilo.
Šta još da kažem što nisam?
Pa eto, sem što smo blablabla i što meni bilo krivo što neće da jede, mada i nisam imala nešto primamljivo da mu ponudim (pročitati ponovo negde na početku da nisam znala da će doći i poverovati!), malo smo se dotakli cirkuskih i vašarskih tema i današnje omladine koja je mnogo pametna za svoje godine. Misim, kad kažem omladina to se i na njega odnosi, jer je mlađi od mene o-ho-ho, a izgleda još tolko mlađi, al šta ću sad, kad nije reko da će da dođe, pa da ja smršam i išatiram se po kosi i ispavam i nađem nešto dobučem dizgledam i ja ko da nemam ni četresdve.
Pri kraju on pito koko je sati, svi se mi zablenuli u sat na televizoru, jedva u pomrčini izračunasmo da saće sedam još malo i on kaže mora dide. Meni bilo žao u pizdu materinu al znam da mora, šta će, neće ostati doveka da živi sa nama. A i dosta je bio. Srkuto kafu dva sata i više ("pola šećera od količine koju stavljaš kad kuvaš teči, al da bude jaka, oću dumrem od tanke"), pričali smo, sliko sve i svašta, i sad nek ide kući.
On izašo, svi mi s njim. Da ga ispratimo, red je, mada je padala kiša, a ja bila bosa, a on se tek tad setio da mi ispriča sve što nije dok smo bili unutra, pa kao ići će na more, pa kao neće da nosi mobilni, pa drž, pa ne daj, pa oće da cedi sok od višanja u gepeku od osmice, pa mislim da se poludiš po onoj kiši posebno ako stojiš u bari ko ja što sam stajala.
Onda, fala klincu, konačno kao će da sedne u kola, i tu se pozdravismo, ja ga poljubih, (pa red je?) i odoh u kuću da osušim noge. Al prvo sam izašla na terasu da mu mahnem, al on se nije ni okrenuo da pogleda, tako da to i ne zna, al ako ovo bude nekad pročito, nek zna da sam tela još jednom da mu mahnem.
Onda sam skuvala kafu i sela na stolicu na kojoj je on sedeo, reko baš da vidim smrdi li, i nije smrdela, to sam već kazala, i onda sam ja pomislila, onako, iz čista mira "Baš volim što je sedeo na ovoj stolici i što sam ga poljubila ko što je red."
Posle sam završila čitanje knjige i tela didem u biblioteku danas duzmem druge, al kad me žuti kamion probudio u pola sedam, vidla sam da je stigla jesen i da danas nije ni petak ni tinesti ni uopšte onakav dan kakav je juče bio, pa sam uzela da ovo napišem, dok ne zaboravim.