Unapred rešena da joj se mesto stanovanja ne dopadne, a ni stan, a ni komšiluk, moja majka je, mada prilično zaposlena tamo gde nam je zarađivala leb i mada potpuno zaposlena tamo odakle nam je donosila samo glavobolju i unisono: "Joj, molim te, dosta više s tim, koga to uopšte zanima!" (drugo "tamo" u opisu poslova moje majke je čaršija, ona iz koje smo po njenom mišljenju bili zauvek, i bez prava žalbe, oterani u divljinu bez... E sad, da kažem bez asfalta, nije ga ni u toj čaršiji bilo baš nešto mnogo, ali bez kaldrme već može. Iliti opisno: da je prilaz Staljingradu bio kao prilaz našoj zgradi, još bi ga Nemci osvajali.
Ovo je moja
poslednja slika sa tatom, na njegov rođendan.
Moj tata je nosio šešire. Onda se zaratilo, pa se oslobodilo, pa šeširi postali nepoželjni, a on nastavio da ih nosi. Sve dok nekoliko godina kasnije nije video šešir na tipu koji mu je, samo malo ranije, reko da mož da se desi da mu sa šeširom, ako ga ne skine, ode i glava. Tada je skinuo šešir i kupio kačket. Kačkete je nosio do kraja života.
Bio je mnogo bolestan i hteo je da umre i umro je četiri meseca kasnije.
Moj tata je nosio šešire. Onda se zaratilo, pa se oslobodilo, pa šeširi postali nepoželjni, a on nastavio da ih nosi. Sve dok nekoliko godina kasnije nije video šešir na tipu koji mu je, samo malo ranije, reko da mož da se desi da mu sa šeširom, ako ga ne skine, ode i glava. Tada je skinuo šešir i kupio kačket. Kačkete je nosio do kraja života.
Moj tata je bio
dobar, tih, duhovit, nije voleo da ide po komšiluku, a ni u posete, uopšte, ako
je mogao ikako da ih izbegne. Nije bio lep, nije imao brkove i bradu, nije
vikao, nije pretio, nije me nikada ni udario ni popreko pogledo. Moj tata je
bio jako mršav. Moja mama je bila sve što nije bio tata. Zajedničke su im
bile tri stvari:
cigare
ljubav
prema dobrom zalogaju i
ja;
Moja se majka, dakle, sa toliko energije i osnovane nade da će na taj način izmeniti i krajolik i komšiluk, dala na čišćenje, glancanje i poliranje svega što se nalazilo u tom našem, tada još novom i na farbu i lak smrdljivom, stanu, da bi neki psihić mogo ponovo da doktorira na temu njenog
neuračunljivog ponašanja i do sadizma razvijenog maltretiranja ukućana,
Subote su tih godina bile radne, i za đake i za činovnike, pa je ona, budući zaposlena, poduhvate "Steriliši svoj dom" počinjala nedeljom oko pola sedam ujutru.
Uredno bi, samo jednim "cimom", izvukla tepih ispod mog kreveta i ja bih se, sva u čudu, isprestravljivana, bunovna i jadna, našla nasred sobe, uvek se iznova pitajući šta sam to toliko Bogu zgrešila kad mi je dodelio takvu majku. Onda bih tražila papuče jedno pet minuta, a zatim odbauljala do kujne.
U međuvremenu, ona je postupak ponavljala i u drugoj sobi, pa bi mi se ubrzo pridružio tata.
Sedeli bi i pili kafu ko dva gluvonema neispavana klošara.
Posle toga smo se oblačili i odlazili, ja kod njegove sestre, tri ulice dalje, on u kafanu "Tri bagrema" u Ivanjičkom sokaku.
Vraćali smo se predveče, nekad i uveče, nekad zajedno, a nekad samo ja, u kom slučaju bih se ponovo obuvala i izlazila: "Idi i dovedi onog degenerika, ceo dan ništa u usta nije stavio sem rakije."
Rečeno-učinjeno. Odem-dovedem.
Kuća je, sem već odomaćenog smrada na farbu i lak, dodatno smrdela i na "refleks" za parket, a isparenja od rakije, kojom su čišćeni nameštaj, gobleni, lampe, lusteri, prozori i drvenarija poput vrata i plakara, su bila u takvoj koncentraciji da su nedeljom uveče i udarnica-vrednica i pijanica izlazili u dvorište da popuše cigaru, jer bi u slučaju paljenja samo jedne šibice Šumadija postala Hirošima. A i da razmene po koju reč na cigaret-pauzi i svežem vazduhu.
"Sram da te bude, i tebe i tvoju ćerku; rintam šes dana u nedelji, a kad treba da se odmorim ko sav čestit svet, vi pobegnete od kuće i ostavite me da sama ginem ovde. Smeje mi se ceo komšiluk (rak-rana, prim. aut.) - ko šta radi, ja povazdan sama vučem tepihe gore-dole (još jedna rak-rana, opet prim. aut.) i visim na prozorima s novinama. (metastaza faza terminala, coup de grâce autora.)
"Pa je l ja da visim na prozorima?" - pito bi moj tata začuđeno, pijan jer ceo dan ništa nije jeo.
"Da se terate u pičku lepu materinu i ti i ona, jebo me onaj ko mi reko da se skućim. Što li su mi trebali muž i dete, kad sam lepo mogla da ostanem tamo i Bog da me vidi."
Mogla je al nije.
Nego bi se oboje vratili s pauze, pa bi tata i ja posedali za sto i pitali: "Šta bre ima za večeru?"
Tad bi nas zaklala tupim nožem, istim redom po kom nas je tog jutra izbacila iz kreveta.
I tako je to trajalo, godinu, dve, tri, i leti i zimi, s tim što bi se intenzitet radova i svađa uvećao za tri reda veličina pred neki dvaesdeveti novembar ili triesprvi decembar, kad bi nam posetu najavio neko od njene rodbine. Tad je prala i stakla na ulazu i podrumima, a zbog platana pred zgradom, "jebo ih ko ih posadi s ovolikim lišćem", spavala je sa brezovom metlom pored kreveta.
A tek pred slavu, Svetog Vasilija...
Al dobro, nismo ni tata ni ja bili amateri, ipak nam je ona bila stara poznanica; naučili smo pravila njene igre i strogo ih se pridržavali.
Iscima nam krevete oko pola sedam ujutru, tad nas i vidi, pa se opet vidimo oko osam uveče.
Jedne nedelje, dok je ona istovremeno tresla tepihe i osvežavala ih sirćetom i visila na prozoru sa flašom rakije i jučerašnjom zgužvanom "Politikom", kroz našu nedođiju je put naneo tetka Milu.
Keva, iz "slepi miš" poze, poče da joj priča s kakvim neljudima deli krov nad glavom, tetka Mila iz puke pristojnosti zastade da sasluša i pošto, kako je to već neko reko, jedno vodi drugome, obre se u našoj kući koja je izgledala ko sećanje na budućnost (Japan, cunami, Fukušima), pijući kafu.
Uveče smo saznali da će od iduće nedelje tetka Mila dolaziti da nam steriliše dom. Ne, bre, ne - ona će biti tu samo kolko da doda krpu il metlu, a keva će sve ostalo ko i do tad.
Ma da.
Ali i nije mnogo lagala.
Tetka Mila je bila jedna od najčistijih i najurednijih i u poslu najtemeljnijih osoba, koju sam do dan-danas upoznala.
I pored toga, keva je išla za njom: "Nije, bre, Mila, super si uradila, nego ja onako, da ne sedim dokona."
(Nisi ti dokona nego bolesna u glavu al aj sad, da ne dužim priču - opaska autora.)
/U komšiluku je živela žena koja je imala brata koji je bio sladak i koji se meni dopadao a i ja njemu tako mi je bar reko. Ja sam bila poluklinka a on student na prestižnom fakultetu za ono a i ovo vreme. Ovo je sve u zagradi da bi fabula koja dolazi bila razumljivija a da ipak ne kvari dosadašnji stil koji se meni lično veoma dopada. Inače ta žena sestra i komšinica je bila jedno obično đubre, što sam tada tek slutila a sad znam 200%. Imala je sve što treba za dobar čaršijski CV; i poreklo, i vaspitanje, kasnije i dobar posao, i uglednog muža, i atraktivan izgled, ali je, eto, bila i đubre./
Tata i ja smo, od kad je tetka Mila počela da pomaže kevi, sve ređe emigrirali. Samo smo se premeštali iz nesređene u sređenu prostoriju, a ponekad bi i pomogli da se unese ili iznese tepih, da se nešto očisti, izglanca i slično, ali samo kad to ona radi. Kevu i dalje nismo fermali.
Tetka Mila bi, nakon što keva proveri da li na svemu što je tog dana dodirnuto njenom rukom čarobnice može da se ogleda, sela, popila kafu, ponekad nešto i pojela (bila je jako mršava i bez apetita), onda bi otišla da se istušira i opere kosu, jer u svom stanu nije imala kupatilo, onda bi joj mama platila, izljubili bi se i ćao do iduće nedelje.
I tako, sve je to postalo skoro ko ritual, s tim što je tetka Mila nekada svraćala i kad nije čišćenje a i kad nema keve, jer je u međuvremenu, pored naše zgrade puštena u rad kozja staza koja je povezivala Ivanjički sokak sa osnovnom školom a i dalje. Pa bi, kad krene na tu stranu, svratila da vidi mene, ili mene i tatu, koji je već bio penzionisan, al uvek nekako kad se podrazumevalo da keve nema kod kuće. Valjda ju je i ona kroz ta čišćenja i glancanja ludo zavolela, šta li.
/Ne, ne, malo se šalim, nije tetka Mila bila takva. Ona je bila dobrica živa, samo što je, eto, mene zagotivila, a tatu je znala mnogo pre nego što je Lazarevac odlučio da Čačku dâ najveći poklon ikad - moju kevu. Ponekad bi nam ispržila prženice, koje smo i tata i ja voleli, pa bi sve troje seli i jeli; oni bi pričali o starom Čačku, a ja bih slušala i odmahivala glavom u neverici, kao "e ne mogu da verujem!" Stanovala je u već pomenutom Ivanjičkom sokaku, odnosno ulici Kneza Miloša, u jednoj od kuća u romskom naselju, odakle su Čačak i okolina dobijali najbolje džambase, kovače i limare, violiniste i saksofoniste, najspretnije ruke za pletenje i oblikovanje svega što se može zamisliti od pruća. Odakle je uvek dopirala muzika i pozdrav i poziv da se svrati na... na sve što se ima, a od srca. Često sam tamo odlazila, najviše mojih drugarica i drugova iz osnovne je u toj ulici i rođeno i živelo, i rado sam se odazivala pozivima. A i dugačka je to ulica. Ili bi se pre moglo reći velika. Možda i najveća? Kako god, tek tetka Mila iz te ulice je bila neiscrpni izvor uspomena na neko drugo vreme i neke drage ljude, kojih su se ona i tata prisećali i pominjali u pričama./
Jedne nedelje krajem avgusta, sve je bilo kao i svake nedelje u svakom mesecu i godišnjem dobu, sem što se oko tri popodne dogodilo nešto što je poremetilo tradiciju.
Spolja se začuo plač, pa graja, a onda je i neko počeo da kuka.
Keva se smandrljala odnekud i istrčala da nešto ne propusti, nas troje smo ostali unutra, nezainteresovani.
Posle pet minuta uletela je u kuću sva uplakana sa vešću da je umro komšija iz susedne zgrade, inače naš kućni prijatelj i da to njegova žena plače napolju.
Posle još pola sata, tata i ja smo ispodobijali zadatke - on da očisti prilazne staze i lišće sa travnjaka a ja da odem i kupim kiselu vodu, kafu i svašta još sa spiska, jer se eto to dogodilo, pa počeće da dolazi svet, a niko u kući nema pet kila kafe i dve gajbe kisele vode kad nije smrtni slučaj. Što je značilo da ću ići u prodavnicu trista puta, što mi i ne bi bilo teško, da prodavnica u tom momentu nije bila trista kilometara daleko, s obzirom da je bila nedelja a da je jedino ona bila otvorena nedeljom.
U ala se ovo oduži...
Sledeći pasus pišem iz četvrte. Telegrafski.
Komšija umro stop Tata pograbio lišće stop Ja išla u prodavnicu mnogo puta stop Svet dolazio stop Mama plakala i govorila "Eh što ti je život" i usput pamtila ko je sve došao, da bi udovici mogla da referiše kasnije, kad se povrati iz šoka STOP JBTE! tetka Mila nastavila da čisti kuću stop Završila stop Preobukla se i otišla stop
Sutradan je osvanuo ponedeljak, keva ustala da ide na posao, i kad je htela da stavi prsten na ruku, koji je skidala samo kad generalno čisti kuću, ustanovila da ne može da ga nađe.
I tražila, i tražila, i probudila mene, i probudila tatu, i tražili smo, i tražili, i nismo ga našli.
Ona je otišla, mi smo nastavili sa potragom još nekih osam sekundi, a onda se vratili da spavamo.
Ona zivkala svakih deset minuta. Zvrrr... "Nađoste li ga?", pa smo poustajali, te tako ni od spavanja ni od prstena nije bilo ništa.
Nismo ručali tog dana. Sve smo prevrtali i okretali i otvarali i zatvarali i zavirivali u svaki budžak i dizali šporet i frižider (na frižider ga uvek stavim, nisam bre luda!), nema gde nos nismo zavukli, ali prsten nismo našli.
Prsten jeste bio vredan, odnosno dijamant je bio vredan, sam prsten ko svaki prsten, okrugao a zlatan. Zbog tog kamena meni je bio lep. A ako vam ja, koja nikad nisam stavila prsten na ruku, jer ne volim nakit, kažem da sam se radovala danu kad ću ga dobiti od keve, onda znajte kolko je sati. Uz to, ona ga je dobila od svoje majke, kad je otišla da je obiđe u V. Banji, gde joj je majka i umrla dva dana kasnije, u snu i na odmoru. Uz sve to, bio joj je i jedina materijalna uspomena na majku, a i uopšte na kuću u kojoj je odrasla, čega sam se, takođe, malo dotakla ovde.
Predveče se na otvorenim vratima (uvek su bila širom otvorena kad je toplo, takva vremena bila; nije se imalo rašta zatvarati i zamandaljivati) našeg stana pojavljuje ona komšinica iz zagrade, ona sa bratom i pedigreom, ona što je 200% đubre. Sećate se?
"Da odemo malo do Vere, red je, možda i nešto da joj pomognemo oko priprema za sahranu?" - pitala je kevu s praga.
Onda joj keva ispriča za prsten. Onda ona kaže da ga je tetka Mila uzela, jer nema ko drugi, zar ne? Onda nas troje, kao retko kad u zajedničkom životu, kažemo u dlaku istu stvar. Pa je još zamolimo da ni slučajno, ali ni slučajno, ali ni sa ekserima pod noktima, sistem "mali Radojica", to još negde ne pomene. To da tetka Mila i nestanak prstena imaju ikakve veze.
Otišle su kod Vere, bile kod Vere, vratile se od Vere, keva nam je opet pričala kako je u najgorim vremenima htela da založi prsten, "da nam dete ne umre od gladi, dok si ti po Beogradu bančio i jurio kurve", kako joj je zlatar na Terazijama, čuveni gosn Taj i Taj, reko: "Gospođo, ako ikad odlučite da ga prodate, za mog života, dođite ovde i samo recite cenu. Kolko kažete tolko ćete i dobiti", ali se uvek snalazila na drugi način, i nikad se nije odvojila od njega, jer joj je on bio jedina uspomena...
Mislim, pošteno, i nije joj bilo lako. Ma šta lako, ne znam kako nije precrkla od tuge.
Ovo se oduži ko "Početak bune protiv dahija".
Evo sa' će kraj, samo što nije.
Bila sahrana, bilo sveta, bilo da se jede i pije, ostalo i jela i pića, bila radna sedmica, bila nedelja, dolazila tetka Mila, niko više ništa nije ni pominjao ni tražio.
Bilo pa prošlo.
Posle nekog vremena, časovničar-zlatar čačanski, tatin prijatelj odvajkada, u kafani mu kaže da je pre nekolko dana jedan mladić dolazio kod njega u radnju i nudio mu na prodaju prsten "ama isti ko što ima tvoja Ljuba". I da ga on nije ni kupio ni otkupio, jer se radi o vrlo skupom komadu nakita, pa bi to bile na ko zna koje vreme zarobljene pare, jer je pitanje "ko bi uopšte platio za njega realnu cenu, a ja da lažem dečka i da procenim na manje ne mogu, ni zbog mene a ni zbog ono moje četvoro dece."
Reč po reč - ko je, šta je, kako izgleda (a ovo je mali grad, ne zaboravite) - dođoše i do imena i prezimena mladića koji je nudio prsten na prodaju. Bio je to student na prestižnom fakultetu za ono a i ovo vreme, inače brat naše komšinice.
On pošo sestri u posetu, tetka Mila čistila u sobi, tata čistio oko zgrade, ja bila u prodavnici, mama bila kod udovice, vrata bila otvorena, prsten bio na frižideru, ni dva metra od vrata.
Čiča miča i gotova priča.
_____________
U vezi prstena... Niko nikad nije pito ni mladića ni njegovu sestru ni ništa ni slovima ništa. Do evo ja danas, gde takođe ne pitam, nego samo pričam. Što ne znači da se ne nadam da ga jednom negde Neko neće priupitati. Prolazile su godine, ja sam se udala i otišla, mama i tata su bivali sve stariji, kuća sve čistija, zahvaljujući jačim usisivačima i čarobnim sredstvima za čišćenje uflekanih života i mebla, i krpama koje uz pomoć magije vraćaju prvobitni sjaj svemu što je prestalo da sija. Na sve to, i kojekakve bolesti, reume i išijasi su učvrstili moju majku u odluci da nedeljna dizanja kuće u vazduh i tetka Milinu asistenciju u tim poduhvatima zaboravi. Tetka Milin muž je u međuvremenu dobio stan, kuća im je srušena, moja majka je penzionisana, ja sam se po drugi put udala (pričam ko Bane Bumbar dok je s mosta odjavljivao epizodu "Grlom u jagode"), a onda je jednog zimskog dana predveče mamina rođaka javila da će doći u posetu. Slučajno sam se zatekla kod njih i... ... i odjednom su se vratila stara, dobra vremena.
"Šule, obuci se i idi kod Mile da je moliš da dođe sutra ili najkasnije prekosutra da mi pomogne da očistim kuću."
Tata je rešavao ukrštene reči.
"Šule, čuješ li šta ti kažem?"
"A?"
"Idi kod Mile Mićove i..." - pa je ponovila zbog čega da ide, ali da se prvo obuče.
"Jesi bre ti luda, vidiš li kolko je sati?" - pito je tata.
"Vidim. Pola pet."
"U OVO DOBA NOĆI da idem kod žene... Stvarno nisi normalna!"
"U koje doba noći, tek što smo ručali, jesi ti lud?"
"Pa je l vidiš da je mrak?" "Vidim, pa šta?"
"Pa je l mrak danju il noću?"
"Idi kad te molim, ne mogu ja po ledu, slomiću se, a i bole me leđa. Idi molim te, molim te, molim te."
"Ne mogu, bre, zovi je telefonom pa je pitaj."
"Nema telefon, još im nisu uveli. A možda i ima, ali ne znam broj" - vrdala je.
"Kako im nisu uveli i kako ne znaš, kad si je milion puta, samo što ja znam, zvala?"
"To bre bilo dok su stanovali u Ivanjičkom sokaku, pre nego što su se preselili..."
"A preselili su se?"
"E ako ti nisam milion puta to rekla, nisam ni jednom."
"Ja se ne sećam da si mi rekla."
"Pa oćeš da ideš?"
"Pa de da idem?"
"Pa kod Mile?"
"Pa kako kad ne znam de stanuje?"
"Pa u Radiše Poštića."
"Pa de je Radiše Poštića?"
"Pa tamo de je Cilka išla u obdanište kad je pošla u školu."
"Ne znam ti ja de je to."
"Ne znaš de ti je dete išlo u obdanište?"
"Ne znam. Što bi znao kad je već bila velika i nisam išo po nju?!"
"Pa u koloniji, bre, preko puta..."
"U KOLONIJU DA IDEM U OVO DOBA NOĆI? Ostavi me na miru ženo bogati."
"Oćeš ti, Ciki?"
"Ajde bre, nisi normalna, da tumaram po koloniji po mraku, plus nikad ženi nisam ušla u kuću. Jok ja."
I tako se ona obukla i otišla. Posle nje sam se i ja obukla i otišla. Sutradan svratim s posla da pitam je l našla tetka Milu i oće li doći.
"Sunce ti ne jebem kad se sinoć nisam šlogirala. Znam ja koji je ulaz, rekla mi Mila čim su se uselili, ali nisam bila, sve danas ću, sutra ću, i nikako da odem, a treba i nešto da kupim, ne mogu kod ljudi da idem praznih ruku u novi stan. Nema svetla u ulazu, pipaj po zidu tražeći prekidač, nađoh ga al ne radi, u stvari radi al im pregoreo automat, to mi posle Mila kazala, naiđe neki stariji čovek, ja ga pitam je l u tom ulazu stanuju Mila i njen muž, kaže on jeste gospođo, na mom spratu su, te tako nas dvoje pođemo uz stepenice, kaže on lift se često kvari, pa je sigurnije, i stigosmo do gore, kaže on "evo ovde su oni, a ja sam tamo. Laku noć" i ode čovek, pozvonim ja na vrata, kad se pojavi Mila..."
"I?"
"I ništa. Obradovala se mnogo kad me videla, pita što nisam javila da ću da dođem, da nešto spremi, nema smisla, prvi put joj dolazim, te uđi, te sedi, te raskomoti se, te slatko, te kafa, te razni kolači, te slane kifle sa kajmakom i šunkom, mislim se šta li bi tek spremala da sam joj najavila dolazak..."
"Ama oće li doći" - pitala sam, znajući da ako ne dođe, moraću ja da budem ona. Ne zato što sam dobra, nego da se ova moja ne bi totalno ukočila u leđa, pa da je opkrajam i dvorim bogaljastu i invalidnu.
"Ma jok bre, šta doći, gde doći. Kažem ja ma nisam Mila ni pošla kod tebe, drugi put ću sa Šulom, kako je red. Sad sam bila kod jedne koleginice, pa se setih da si mi rekla da ste ovde, pa reko, samo da te vidim na pet minuta..."
"Ništa ja tebe ne razumem. Znači nisi je ni zvala da dođe da ti pomogne?"
"Nisam."
"Što bre?"
"Ciki, ja kad sam ušla... ma šta kad sam ušla... kako je otvorila vrata... a tek kad sam ušla... Znaš li kako su se sredili... Znaš li kako im je sve lepo... i novo... i čisto... A ja da je zovem da čisti moje đubre... A kod njih ko u "Dinastiji."
Čiča miča i gotova priča.
_____________
U vezi prstena... Niko nikad nije pito ni mladića ni njegovu sestru ni ništa ni slovima ništa. Do evo ja danas, gde takođe ne pitam, nego samo pričam. Što ne znači da se ne nadam da ga jednom negde Neko neće priupitati. Prolazile su godine, ja sam se udala i otišla, mama i tata su bivali sve stariji, kuća sve čistija, zahvaljujući jačim usisivačima i čarobnim sredstvima za čišćenje uflekanih života i mebla, i krpama koje uz pomoć magije vraćaju prvobitni sjaj svemu što je prestalo da sija. Na sve to, i kojekakve bolesti, reume i išijasi su učvrstili moju majku u odluci da nedeljna dizanja kuće u vazduh i tetka Milinu asistenciju u tim poduhvatima zaboravi. Tetka Milin muž je u međuvremenu dobio stan, kuća im je srušena, moja majka je penzionisana, ja sam se po drugi put udala (pričam ko Bane Bumbar dok je s mosta odjavljivao epizodu "Grlom u jagode"), a onda je jednog zimskog dana predveče mamina rođaka javila da će doći u posetu. Slučajno sam se zatekla kod njih i... ... i odjednom su se vratila stara, dobra vremena.
"Šule, obuci se i idi kod Mile da je moliš da dođe sutra ili najkasnije prekosutra da mi pomogne da očistim kuću."
Tata je rešavao ukrštene reči.
"Šule, čuješ li šta ti kažem?"
"A?"
"Idi kod Mile Mićove i..." - pa je ponovila zbog čega da ide, ali da se prvo obuče.
"Jesi bre ti luda, vidiš li kolko je sati?" - pito je tata.
"Vidim. Pola pet."
"U OVO DOBA NOĆI da idem kod žene... Stvarno nisi normalna!"
"U koje doba noći, tek što smo ručali, jesi ti lud?"
"Pa je l vidiš da je mrak?" "Vidim, pa šta?"
"Pa je l mrak danju il noću?"
"Idi kad te molim, ne mogu ja po ledu, slomiću se, a i bole me leđa. Idi molim te, molim te, molim te."
"Ne mogu, bre, zovi je telefonom pa je pitaj."
"Nema telefon, još im nisu uveli. A možda i ima, ali ne znam broj" - vrdala je.
"Kako im nisu uveli i kako ne znaš, kad si je milion puta, samo što ja znam, zvala?"
"To bre bilo dok su stanovali u Ivanjičkom sokaku, pre nego što su se preselili..."
"A preselili su se?"
"E ako ti nisam milion puta to rekla, nisam ni jednom."
"Ja se ne sećam da si mi rekla."
"Pa oćeš da ideš?"
"Pa de da idem?"
"Pa kod Mile?"
"Pa kako kad ne znam de stanuje?"
"Pa u Radiše Poštića."
"Pa de je Radiše Poštića?"
"Pa tamo de je Cilka išla u obdanište kad je pošla u školu."
"Ne znam ti ja de je to."
"Ne znaš de ti je dete išlo u obdanište?"
"Ne znam. Što bi znao kad je već bila velika i nisam išo po nju?!"
"Pa u koloniji, bre, preko puta..."
"U KOLONIJU DA IDEM U OVO DOBA NOĆI? Ostavi me na miru ženo bogati."
"Oćeš ti, Ciki?"
"Ajde bre, nisi normalna, da tumaram po koloniji po mraku, plus nikad ženi nisam ušla u kuću. Jok ja."
I tako se ona obukla i otišla. Posle nje sam se i ja obukla i otišla. Sutradan svratim s posla da pitam je l našla tetka Milu i oće li doći.
"Sunce ti ne jebem kad se sinoć nisam šlogirala. Znam ja koji je ulaz, rekla mi Mila čim su se uselili, ali nisam bila, sve danas ću, sutra ću, i nikako da odem, a treba i nešto da kupim, ne mogu kod ljudi da idem praznih ruku u novi stan. Nema svetla u ulazu, pipaj po zidu tražeći prekidač, nađoh ga al ne radi, u stvari radi al im pregoreo automat, to mi posle Mila kazala, naiđe neki stariji čovek, ja ga pitam je l u tom ulazu stanuju Mila i njen muž, kaže on jeste gospođo, na mom spratu su, te tako nas dvoje pođemo uz stepenice, kaže on lift se često kvari, pa je sigurnije, i stigosmo do gore, kaže on "evo ovde su oni, a ja sam tamo. Laku noć" i ode čovek, pozvonim ja na vrata, kad se pojavi Mila..."
"I?"
"I ništa. Obradovala se mnogo kad me videla, pita što nisam javila da ću da dođem, da nešto spremi, nema smisla, prvi put joj dolazim, te uđi, te sedi, te raskomoti se, te slatko, te kafa, te razni kolači, te slane kifle sa kajmakom i šunkom, mislim se šta li bi tek spremala da sam joj najavila dolazak..."
"Ama oće li doći" - pitala sam, znajući da ako ne dođe, moraću ja da budem ona. Ne zato što sam dobra, nego da se ova moja ne bi totalno ukočila u leđa, pa da je opkrajam i dvorim bogaljastu i invalidnu.
"Ma jok bre, šta doći, gde doći. Kažem ja ma nisam Mila ni pošla kod tebe, drugi put ću sa Šulom, kako je red. Sad sam bila kod jedne koleginice, pa se setih da si mi rekla da ste ovde, pa reko, samo da te vidim na pet minuta..."
"Ništa ja tebe ne razumem. Znači nisi je ni zvala da dođe da ti pomogne?"
"Nisam."
"Što bre?"
"Ciki, ja kad sam ušla... ma šta kad sam ušla... kako je otvorila vrata... a tek kad sam ušla... Znaš li kako su se sredili... Znaš li kako im je sve lepo... i novo... i čisto... A ja da je zovem da čisti moje đubre... A kod njih ko u "Dinastiji."