Na početku napomena:
Ovu priču mi je u
pero kazivo Pera Alajbeg. Neki podaci il događaji čudni su mi isto kolko će i
vama, verujem, biti.
Mlađi Vasin brat
zvao se Tasa. Sad, Tasa i Vasa – ko da im se kum zezo s imenima, je l da? Al
pošto je verovatnije da se radi o Vasiliju i Tanasiju, onda neka kuma.
Tasa nije bio ni
lep ni bistar, al je zato bio đubre. Oženio se seoskom
lepoticom-pametnicom-jedinicom gazda-Srećka (retka al nenadjebiva kombinacija,
kad ti se posreći) koju je i na dan venčanja, obučenu u narodnu
nošnju, drpo ko god joj je prišo. Ni tri niske dukata okačene oko vrata nisu
joj pomogle da pribavi poštovanje nit su smanjile erotski naboj raspomamljenih svatova – bivših, tadašnjih i
budućih ... ača. Ko „udvarača“, recimo. Tasa o prošlosti i sklonosti ka
vragolijama svoje mladice nije znao ono što je znalo celo njihovo i okolnih pet
sela. Ni da mu se smejulje, gledajući ga kako
zadovoljno pravi budalu od sebe.
Mada, selo ko selo – najviše priča kad nema dokaza.
I onda zatim,
posle svadbe...
Živeli su veselo i složno. Ono, kao, kulirali, rađali decu i zezali se, sve opušteno, dok se on jednog dana nije setio da je u
prvom osnovne, u prvom polugodištu, bio zaljubljen u skoro prvu komšinicu.
Ustvari, on je nju prvo sanjo pa se sutradan setio da bi trebalo da je bio
zaljubljen u nju.
Samo da kažem da je
u silnom veselju i zezanju, brak Tase i gospođe mu, koja je izgledala sve bolje
i erotskije i poželjnije i uopšte sve, zapo u malenu krizu. Možda je i to bio
jedan od razloga što je Tasa sanjo i setio
se svoje prve ljubavi, koja je došla tiho, nezvana i sama i ostavila trag u
Tasi.
Sve do sad izneto
je bilo, takoreći, opšte, a sad polako idemo ka pojedinačnom.
Sojka, prva od
Tasinih ljubavi, živela je povučeno. „Dobar dan“, „Dobar dan“, ponekad „Kako
ste?“ i ništa više. Pričalo se da joj čovek pije, da je bije jer je nerotkinja,
da je naziva kurveštijom i
sifilističarskom droljom, al selo ko selo – najviše priča kad nema dokaza.
Ona se, uglavnom, nikom nije žalila i o mužu je lepo pričala, ono malo kad s
kim šta prozbori.
Ušla je u kafanu
koju je držao Tasin ortak iz kraja (ortak iz kraja = đubre skoro ko Tasa.)
Tišina je trajala devet minuta, možda nešto malo duže. Muzika je prestala da svira, Anka
konobarica se saplela na odvezanu pertlu „borosane“ i sručila poslužavnik sa asian marinaded pork with brown sugar and carrot glazeom debelom Miloju u krilo.
(Al ko šljivi Miloja kad nebitan je za
priču.)
Plava Boba, šankerica tužnih
očiju, spuštenih kapaka i čvornovatih kolena, zbog kojih je u miniću
izgledala ko parobrod u špilhoznama, potpuno
je uflekala najnoviju „pop-art“ mini suknjičicu
„nikšićkim“ iz bureta, a ispred Jelenka, koji je sedeo za šankom, spustila je
čašu sa „sudomilom“ umesto soka od kivija. Jelenko je, i ne gledajući šta pije,
pogleda uprtog u Sojku kako nonšalantno i ništa ne sluteći ulazi u kafanu (ovde
nešto ne valja, al ne znam šta. „Ne
gledajući jer mu je pogled uprt...“ Možda to? Al kako da ima dva pogleda?
Jednim gleda u Sojku – i to je to. Ispravka: Jelenko, koji nije bio ni vrljav
ni razrok je, i ne gledajući šta pije, pogleda uprtog u Sojku kako nonšalantno
i ništa ne sluteći ulazi u kafanu, iskapio čašu sa „sudomilom“, streso se i reko:
„Hrabar potez, nema šta!“
U prilično napetoj
i konfuznoj situaciji, dok je Jelenko počinjo da peni i da sve više peni, Sojka je prišla stolu pored
„kraljice peći“ i pitala dva bilmeza je l slobodno. Nesposobni da progovore,
delom zbog Sojka-šoka, a delom zbog pene koja je nadirala ka njima iz pravca
šanka, bilmezi su zaljuljali glavama napred-nazad, „jesteslobodnojesedi“.
Sojka je sela, a
Tasa se sav pušio. Pomislio je: „Zbog mene je došla, nema druge. Sad ću da joj
se najebem majke majčine.“
Kriva je!
Ko je jebe da
dolazi u jedinu kafanu u selu. Je l udata i je l ima muža? Je l ženi mesto da u
kafani maše repom? Je l zna da je Tasa još uvek ludo voli? Je l zna da je dvaes
prvi vek? Je l nije mogla da kod kuće hekla il razvija rezanac za supu?
Kriva je, ponavljam.
Zato što je žensko, pod
jedan.
Pa zato što ne
razmišlja šta će selo da kaže.
Zato što, dok seda
pored furune, uopšte ne izgleda ko neko kome je neprijatno.
I zato što, i
pored svih neproverenih priča o mužu joj monstrumu i iskompleksiranoj
seljačini, ne izgleda ni ko muka ni ko mula. Ne deluje ni ko da je došla da
prosi, ni da moli, ni da je gladna, ni da je ušla da se ogreje. Najviše izgleda
ko da je ušla da popije piće i vidi ša se radi.
(E pa znaš šta
sestro, da ti kažemo nešto i Pera Alajbeg i ja, mada samo hroničari i posmatrači. Ovde se to ne prašta!)
Posle je bilo
svašta i trajalo je ne pitaj kolko, al sve već viđeno, tako da nije obaška zanimljivo.
Uglavnom - Tasa
joj se najebo majke i jedva je pogodila
vrata da se vrati onom njenom ludaku jebo je on, a Tasa je pobednički
podrigno, pljesno Bobu po zadnjem delu minića i kazo: „Mala, daj šta će ko da
popije, ja bacam turu. Muz’ka!“
S koca i konopca
sastavljena lakampanela je zapevala „Ako lažem tu me seci, nisam kreso šes
meseciiiiii...“
I šta bi posle svega?
Posle svega, ona
je patila ko i pre svega, Tasa je osto dasa, a napiso je i haiku pesmu:
Bokal za vino
prazan na stolu.
Pod stolom gost.
žena mu je izgledala
sve mlađe i slađe, Jelenko je
slomio nogu na skijanju, Boba je podigla kredit i operisala nos, al su joj
posle toga kapci izgledali više spušteniji, a Sojkin venčani je nedugo posle svega reko:
„Ha, šta sam reko!“
Atajlo, decembra 2007,
Blogoye