Uđem danas oko jedan u
prodavnicu peciva („Kuća hleba“, čini mi se) koja se nalazi tačno preko
puta jedne od većih osnovnih škola u gradu.
"Dve rol-viršle."
"Nemamo."
"Dve rol-viršle."
"Nemamo."
„Dve pite sa sirom.“
„Nemamo.“
„Onda dve s mesom.“
„Nemamo.“
„Onda bilo šta sa sirom.“
“Nemamo.“
“Nemamo.“
"Nemate ništa sa sirom?“
„Nemamo.
"Ni sa mesom?"
"Nemamo. Danas se posti.“
(Nisam čula kad je prvi put rekla, jer je ulicom prolazio avion. Ili nosač aviona. Ili, najpre, izraelski sedmosekundni bus.)
“Šta bilo danas?“
"Ni sa mesom?"
"Nemamo. Danas se posti.“
(Nisam čula kad je prvi put rekla, jer je ulicom prolazio avion. Ili nosač aviona. Ili, najpre, izraelski sedmosekundni bus.)
“Šta bilo danas?“
„Danas se posti. Krstovdan.“
Okrenula sam se na peti desne,
nepokvarene noge i izlazeći mimoišla s klincem od desetak godina, bratom-blizancem Dimitrija
Vojnova. (Zorana iz filma „Tito i ja“).
Odem u mini-market na
ćošku i dok sam ubacivala jogurt i mleko u korpu, na ulazu u
prodavnicu pojavi se Dimitrije-Zoran, zaduvan i očajan.
„IMATE LI NEŠTO MASNO ZA
JELO?“ – dreknu s vrata.
Pretpostavljam da je mislio na
"nešto mrsno", mada možda i nije.
Sa’će pola pet, a ja ne
prestajem da se smejem.
I da - da li
prodavnice hrane postoje da bi brinule o našim dušama ili našim stomacima?